Split je po tko zna koji put pokazao da je dostojan nositelj svog imena. Naravno, na engleskom jeziku jer svoju raspolućenost je pokazao i u subotnjoj večeri kad su veliku dvoranu na Gripama prepunili Prijovićkini fanovi a klub Porat ljubitelji Partibrejkersa. Zašto i ne; neka cvjeta stotinu cvjetova kazao je Mao pa bila riječ – neki će reći – o korovu a drugi to isto nazvati ružama.
Partibrejkersi su u splitski klub Porat – uz zagrebački Peti kupe i pouzdanu Tvornicu najbolji klupsko-koncertni prostor u zemlji – došli kao vraški usviran bend sa set listom koja je već obilato testirana nizom recentnijih nastupa. Nije tu bilo nikakvih iznenađenja. Stari fanovi – a njih je unatoč i dijelu novoregrutirane publike ipak bilo najviše – upravo su zbog toga i došli na koncert. I došli na svoje. Konačno, jedno od bitnih obilježja banda kojeg predvode Cane i Anton, tvrdoglavo je brođenje istom glazbenom trasom i putem započetim singlom „1000 godina“. Ili, preciznije punkoidnom energijom te garažnim rockom šezdesetih nadahnutim vječnim riffovima Stonesa s muskulativnom ritam sekcijom, Antonovim minimalističkim (danas ipak mnogo „ambicioznijim“) no vraški efektnim solima i neponovljivim Canetovim vokalom. Brejkersi su se po tko zna koji već put s energijom napaljenih klinaca prošetali svojim znanim standardima poput „Zemljotresa“, „Hipnotisana gomila“, „Kreni prema meni“, „Lobotomija“, „Hoću da znam“ (s onom himničkom porukom „biti isti, biti slobodan, biti samo svoj“), „1000 godina“ – u revidiranom koncertnom izdanju s Canetovim ekstenzijama i odličnim razigranim Antonom – garniravši ih s „novim“ (ovo je jako uvjetno jer riječ je o skladbama starim devet godina) brojevima s albuma „Sirotinjsko carstvo“. Uključujući i naslovni broj s naizgled otrcanim – no izuzetno funkcionalnim – repetitivnim riffom a la Stones te Antonovim reskim gitarskim uletima nadahnutim garažnom psihodelijom ali i efektnim solom i rafalnom paljbom.
Da su jednako uvjerljivi u energični „pržilicama“ i u povremenim laganicama Partibrejkersi potvrđuju lijenom psihodeličnom „Kraj mora“ garniranom žestokim gitarskim dionicama te trideset godina starom no izvanvremenom „Molitvom“ kojom se uvijek završava službeni set. Brojem s iznimnim instrumentalnim dijelom i fantastičnim Antonom u prvom planu uronjenom u psihodeličnu sumaglicu.
Očekivani bis koji je do kraja raspametio publiku okončan je ubojitim brojevima poput „Ona živi na brdu“ kao veliki finale odličnog nastupa Partibrejkersa u Splitu. Valja samo očekivati da odličan poveći klupski prostor Music Cluba Porat nastavi putem kojim je krenuo. „Raspolućeni“ Split to sigurno zaslužuje.
(Fotografije: Jadran Babić)
