Karijera Soft Machine imala je dvije različite faze: prvu polovinom šezdesetih, kada su bili među predvodnicima i pionirima britanske psihodelije, i drugu, kada su u sedamdesetim rock spajali s avangardnim jazzom i utjecajima Theloniousa Monka, Ornettea Colemana i Charlesa Mingusa, ali i s krautrockom u hibridu instzrumentalnog prog i jazz rocka.
Album »Third« iz lipnja 1970. u društvo starih članova bubnjara i pjevača Roberta Wyatta, klavijaturista Mikea Ratledgea i basiste Hugha Hoppera doveo je novog saksofonista Eltona Deana te je s gostujućim puhačima imao snažniji jazz pečat. Ipak dao je i iznimnu Wyattovu meditaciju »Moon In June«.
„Third“ je snimljen dijelom uživo kao dvostruki album s jednim brojem na svakoj strani vinila.
„Facelift“ je zorno pokazao tranziciju sa psihodelije na kombinaciju elektronike tragom krautrocka, elemenata avangarde i free jazza uz podjelu broja na – za prog rock tako tipične – stavke. S fluidnim dionicama kojima je dominirala flauta pridruženog saksofoniste i flautiste te bržih dionica s naglaskom na Wyattovom bubnjanju. Studijske snimke su pak četveročlanoj postavi dodali session glazbenike poput Jimmyja Hastingsa koji je flautom i klarinetom „podebljao“ „Slightly All The Time“, negdašnjeg člana Nicka Evansa s trombonom u „Slightly All The Time“ te free-jazz violiniste Raba Spalla u (sjajnoj) Wyattovoj „Moon In June“. Riječ je o najboljoj skladbi album s Wyattovim tipičnim vokalom kakav se čuo na dvama predhodnicima (a kasnije na njegovim samostalnim projektima), promjenama ritma u trima dionicama. Te tekstom koji je kolaž nekih ranijih tekstova realiziran kao tok svijesti. Prvu je odradio sam Wyatt svirajući sve instrumente, drugi dio – uvjetno rečeno – jazz rocka je uključio cijeli band dok je treći obilježila međuigra Wyatta – koji u jednom trenutku pjeva po uzoru na jazz scat . Ratlidgeova instrumentalna tema „Out-Bloody-Rageous“ donijela je pak loopove nadahnute minimalizmom Terryja Rileya i krautrockerskim eksperimentima.
Album „Fourth “ objavljen u veljači 1971. također je sniman uz pomoć gostujućih glazbenika (trubača Maxa Chariga, basiste Roya Babbingtona, Evansa, Hastingsa…) dok je „Fifth“ iz srpnja 1972. bio prvi album bez Roberta Wyatta koji je napustio band i osnovao Matching Mole; još jedan band usko vezan uz Canterbury scenu. Zamijenio ga je na dijelu snimaka bubnjar Phil Howard a nakon njega Jim Marshall koji su doprinijeli napuštanju rocka i daljnjem iskoraku prema jazzu. U skladbama poput „All White“ – s istaknutim učinkom saksofoniste Deana – i band je djelovao dobro no album je u cijelosti nosio naznake stilskog „nesporazuma“ između Deanovih sklonosti za free jazz te ratledgeove i Hopperove želje za čvršćom strukturom broja. Očitoj, recimo, u temi „Drop“ kojom je – unatoč rasplinutog uvoda na pola puta između ambijentalne avangarde i krautrocka – Ratledge pokazao svoje umijeće osebujnog sviranja orgulja karakterističnog „fuzz zvuka“.
U veljači 1973. izlazi „Six“ s brojevima snimljenima u studiju i u živo. Albumom je dominirao klavijaturist/saksofonist Karl Jenkins koji je zamijenio Eltona Deana i u kasnijim godinama postao lider banda koji je u grupu doveo gitariste. Odlaskom Deana gubi se element free jazza u korist Jenkinsove vizije za transformacijom u tipični (čvršće strukturiran) jazz rock.
Na albumu „Seven“ iz listopada 1973. Babbington je postao stalni član zamijenivši Hugha Hoppera koji je krenuo sa samostalnom karijerom (i objavio avangardni biser „1984.“). Jenkins je kao glavni autor i multiinstrumentalist Soft Machine odveo dalje prema fuzijskom jazz-rocku s neočekivanim razlomljenim ritmovima basa i bubnja uz preplet klavijatura te Jenkinsovog saksofona i flaute koji su naglašavali hipnotičku ponavljajuću temu.
„Bundles“ iz ožujka 1975. – kao posljednji album s utemeljiteljem Ratledgeom – uveo je gitaru Allana Holdswortha. Za mnoge stare fanove prvih albuma i vremena dok je Wyatt bio u bandu (spadao sam i sam u tu skupinu), „novi“ Soft Machine su bili bitno slabiji. No album „Bundles“ ipak zavrjeđuje pažnju. I zbog odličnog Holdswotha koji se predstavio kao tipičan prog/jazz rock gitarist , Jima Marshalla u bubnjarskoj pokaznoj vježbi „Four Gongs Two Drums“ ali i Ratledgea koji je napustio zaštitni znak starih Soft Machine i umjesto fuzz orgulja posegnuo i za sintesajzerom u solu „Hazard Profile Pt 1“ odsviranom iznad Holdswothovog brzoprstog repetitivnog riffa.
Na albumu „Softs“ iz lipnja 1975. novi gitarist John Etheridge (vraški dobar u temama poput “The Tale Of Taliesin”) je zamijenio Allana Holdswortha a u grupu stiže novi saksofonist Alan Wakeman pa se Jenkins isključivo okreće klavijaturama. Razlog tome je svakako i odlazak Mikea Ratledgea (koji je svirao sintesajzer samo na brojevima „Song Of Aeolus“ i „Ban-Ban Caliban“) tijekom snimanja albuma. Soft Machine su postali u pravom smislu riječi Jenkinsov band no, zanimljivo je, u svoj koncept ugradio je i djelić „starog“ : minimalizam albuma „Third“ koji je lijepo legao u snene lelujave teme albuma.
Od ranih osamdesetih naovamo Soft Machine su uz česte promjene u postavama nastavili snimati i nastupati no – ruku na srce – nikad više ne dosegnuvši visoku razinu nastupnih albuma i zgoditaka iz sedamdesetih.
