Na današnji dan 21 kolovoza 1952. rođen je Joe Strummer, pjevač i gitaristi The Clasha.
Prije nego što je utemeljen Clash, svi njegovi članovi, osim Joea Strummera, koji je tada svirao u pub-rock skupini 101ers, djelovali su u londonskoj proto-punk skupini The London SS. Prvijenac „The Clash nesumnjivo je remek-djelo diskografije punka; album odrađen u dahu, nabijen eksplozivnom energijom i zacijelo jedan od najuvjerljivijih albuma rocka. „White Riot“ imala je himničko značenje koje su u prvim godinama punkerskog pokreta uspjeli dosegnuti još samo Pistolsi s „Anarchy In The UK“. Drugi album „Give’Em Enough Rope“ donio je razočaranje fanovima koji su očekivali sirovi agresivni zvuk prvijenca.
Problem „Give’Em Enough Rope“ nije, međutim, bio u produkciji albuma Sandyja Perlmana znanog po suradnji s Blue Öyster Cultom, već u nešto slabijem autorskom materijalu. Nakon što je njihov prvijenac objavljen u Sjedinjenim Državama, 1979. Clash odrađuju čak dvije uspjele američke turneje i stječu kultnu publiku. Povratak u autorsku top formu donio je na samom kraju 1979. dvostruki album „London Calling“.
Naizgled kombinacija različitih stilova i žanrova, album se temeljio na sirovoj energiji punka, oporim angažiranim tekstovima te melodiji s jednostavnim i upečatljivim refrenima. Najkraća dijagnoza albuma glasila je: punk-estetika u roots-ambalaži!
Kontroverzni trostruki album „Sandinista“ europska je kritika dočekala mlako, no američka mu je spjevala panegirike. Album je imao materijal slabiji od albuma prethodnika, a američke pozitivne kritike bile su prije posljedica iznimne popularnosti banda izborene turnejama nego atraktivnosti skladbi. Godinu kasnije The Clash su bili ponovno na svjetskoj turneji, a u ožujku 1982. završavaju snimanje novog albuma u produkciji Glyna Johnsa. „Combat Rock“, unatoč naslanjanju na stadionski rock-mainstream te megauspješnici „Should I Stay Or Should I Go“, bio je i presudan korak naprijed prema novim žanrovskim prostorima: rapu, funku, reggaeu pa i – za mnoge razočaravajućem – novovalnom plesnom popu.
Pomalo shizofrena struktura albuma plod je sve očitijeg rascjepa grupe na dvije autorske frakcije: onu Strummerovu, koja je težila bližim vezama s američkom roots i crnačkom produkcijom, i Jonesovu, koja se kanila nasloniti na stadionski rock Who te rap. Ubrzo nakon objavljivanja albuma i uspjele američke turneje, grupu je napustio bubnjar Topper Headon – čiji su ovisnički problemi postali opterećenje za band – a na njegovo je mjesto došao Pete Howard. Godinu kasnije odlazi i gitarist Mick Jones (koji je osnovao Big Audio Dynamite ), a Strummer i Simmonon regrutiraju gitariste Vincea Whitea i Nicka Shepparda te objavljuju album „Cut The Crap“, koji je polučio minoran uspjeh. Godinu kasnije Clash se i službeno razilaze, a Strummer započinje solo karijeru. Priče o ujedinjenju Clasha zauvijek je prekinula Strummerova smrt u prosincu 2002.
Gotovo dvadeset godina od iznenadne smrti Joea Strummera njegov „minuli rad“ predstavila je kompilacija koja može s punim pravom nositi nazivnik „the best of Joe Strummer“. Pokrivajući – danas sam uvjeren ozbiljno podcijenjenu – samostalnu Strummerovu karijeru nakon raspuštanja The Clasha i razlaza genijalnog dvojca Strummer-Jones. Kompilacija je to koja je ponovo uprla prstom na njegovu sklonost prema naizgled čudnoj žanrovskoj lepezi u kojoj su mjesta našli rockabilly i punk ili pak funk i dub, hip hop i stare folk teme…. Dakako uz tekstove koji ga trajno smještaju u društvo velikana „glazbenika savjesti“ koji su svojom zadaćom držali pljuvati neuljepšanu istinu o svijetu oko sebe svima ravno u oči.
Uvodna „Coma Girl“ – baš kao i koncertna izvedba iz 2001. Clashove himničke „I Faught The Low“ – ipak pokazuju da je unatoč različitim žanrovskim pritokama Strummerova glavna struja uvijek bio žestoki i beskompromisni rock. U istoj kategoriji su i „Love Kills“ iz 1986. napisanoj za film Alexa Coxa („Sid And Nancy“) kao svojevrsna ekstenzija poznih dana Clasha i „Combat Rocka“; izvedba u kojoj mu je ruke dao i Mick Jones.
„Sleepwalk“ sa Strummerovog podcijenjenog albuma „Earthquake Weather“ iz 1989. je po osobnom sudu jedan od vrhunaca albuma; snena balada možda nadahnuta i laganicama Los Lobosa i poetikom klasičnog brit-popa šezdesetih kao još jedan dokazni materijal osebujnih Strummerovih „multi-kulti“ fuzija. Tu je i fascinantna i nezaobilazna izvedba Marleyeve „Redemption Song“ koju su, uzgred rečeno zajedno Strummer i Johnny Cash cementirali u vječnost.
„Forbidden City” je pak vraški dobar predstavnik ukupnog Strummerovog djelovanja s Mescalerosima i prožimanja različitih žanrova (u konkretnom slučaju i mrva atmosfere morriconeovskih filmskih soundscapeova u uvodu, soulom okađenih orgulja i osunčane pop melodije…). Sfumatozna „Yalla Yalla“ s elementima hip hopa i duba uz osebujan zvuk Strummerovog telecastera uz korištenje e-bowa, s prepletima Wurlitzer klavira i Hammond orgulja, sintovima, cimbalom, loopovima… i danas zvuči sjajno.
Kao i „X-Ray Style“ sa zvukovnicom Kariba, „Tony Adams“ koja je dub reggae sa lucidnim spajanjem saksofona i začinom funka (kao i „Yalla Yalla“ i ona je bila objavljena kao singl skinut s prvog albuma Mescalerosa „Rock Art and the X-Ray Style“), „Mondo Bongo“, „Johnny Appleseed“ i „At The Border, Guy“. Potonja sedmominutna tema kombiniranjem melodike, loopova, pištećih orgulja, Wurlitzera, timbalesa… bliski je rođak zgoditaka ranih Gorillas. Sve one spadaju u istu kategoriju žanrovskih fuzija i „šaranja“ u kojima se Strummer s Mescalerosima sjajno snalazio nakon „izgubljenih godina“ i brojnih uzgrednih suradnji u prvoj post-Clash fazi.
Iako se velik broj skladbi s kompilacije našao i na dvodijelnom CD-u „Joe Strummer 001“ koji je sa 32 skladbe objavljen 2018. , „Assembly“ je dao dva ultimativna razloga svim fanovima za kupnju i ove kompilacije. To su dakako sjajna koncertna verzija „I Faught The Law“ te „Junco Partner“: snimka Strummera s pred-Clash formacijom 101ers odnosno broj koji jednako duguje Woodyju Guthrieu i stilistici lo-fi kantautora poput Billyja Bragga. Za okorjele Strummerove fanove je svakako zanimljiva i koncertna verzija Mescalerosa standarda The Clasha „Rudy Can’t Fall“. „Assembly“ je – uz srodne komilacije The Clasha – najbolji mogući muzički epitaf Joeu Strummeru.
