Na današnji dan 20. kolovoza 1942. rođen je Isaac Hayes.
Jedan od genijalnih autora, session glazbenika i producenata koji je pomogao satkati legendu o Stax Recordsu i južnjačkom soulu, Isaac Hayes je u svom autorskom portfelju ostavio hrpu vanvremenih zgoditaka poput vječne „Soul Man“ Sama & Davea. Takav je i „Hot Buttered Soul“ – drugi Hayesov samostalni album – snimljen u znanom Ardent studiju u Nashvilleu (gudači i puhači naknadno su snimljeni u Detroitu) te objavljen 23.rujna 1969. na Staxovoj etiketi. Produkciju su potpisali Al Bell, Allen Jones i Marvell Thomas no album je u pravom smislu riječi čedo Isaaca Hayesa. Pravo remek djelo soula koje je širom otvorilo vrata – uz funk na tragu Browna i Slya Stonea – najpopularnijoj niši sedamdesetih: kompleksnim, bogato orkestriranim temama koje su, najčešće sa svega četiri broja na vinilnom albumu, odbacili strategiju ranijih Staxovih i Motownovih trominutnih soul-pop tema. Da je samo snimio ovaj album (a tu su još sjajni “The Black Moses”, “The Isaac Hayes Movement”,soundtrack za “Shaft”…), Hayes bi ostao trajno zapisan u zlatnu knjigu soula.
Što je to domislio Hayes otkrio je uvodni broj 12-minutna „Walk On By“; kompleksna balada u sporom sexy grooveu, sa maznim vokalom, gitarskim vibratom, raskošno orkestrirana te obogaćena iznimnim ženskim pozadinskim vokalima. Hayesu koji je svirao Hammond orgulje, pjevao ali i dirigirao orkestrom, u studiju su „ruke dali“ sjajni Bar-Keys – vrsni „kućni bend“ znani i po vlastitom hitu “Soulfingers“ – čiji je čvrst i kompaktan zvuk bio naknadno podebljan ali i organski srastao s gudačima i puhačima.
„Hyperbolicsyllabicsequedalymistic“ koja je zaokružila A stranu albuma, za razliku od gudača koji su otvorili prethodni broj, počinje kao cool funk s robusnim basom dok se kroz cijelu skladbu poput crvene niti provlači gitarska fraza odsvirana wah-wah pedalom te povremeno ukazuje čudesan i neočekivan klavir. Na drugoj strani albuma našla se najprije petominutna laganica „za rezanje žila“ „One Woman“ a nakon nje fascinantni cover skladbe Jima Webba „By The Time I Get To Phoenix“ s dotada nezabilježenim devetominutnim Hayesovim izgovaranjem teksta (iznad „kuhanja“ Hammonda, jednostavnog basa s jednom ponavljajućom notom i jedva primjetnih perkusija) kao svojevrsnim proto-rapom. Kad je tema u zadnjoj četvrtini „konačno“ dobila gudače i puhače, bljesnula je kao emocijama natopljena veličanstvena soul balada koja je – kao i fotografija na ovitku s obrijanom glavom, debelim zlatnim lancem i nezaobilaznim sunčanim naočalama – zacijelo pomogla kasnijem promoviranju Hayesa kao „Black Mosesa“ i crnačkog seks simbola.
Svi koji su ikad držali da je Barry White „faca“ a ne blijeda kopija Isaaca Hayesa morali bi poslušati ovaj genijalan album; usuđujem se kazati jedan od najboljih soul albuma ikada snimljenih! Dao bih se kladiti da nakon tog iskustva više nikad neće posegnuti za Barryjem Whiteom.
