LEB I SOL
Putujemo
Croatia records
Leb i sol sam slušao i gledao prvi put na onom znanom Poletovom koncertu u zagrebačkom Domu sportova 1978. Na prvu se moglo činiti da su – kao odlični instrumentalisti na pola puta između prog rocka, scene Canterburyja i jazz-rocka – pravi uljezi među nabrijanim mladim punkerima: Prljavim kazalištem, Pankretima, Parafima i onom prvom inkarnacijom Azre iz koje je bez Johnnyja nastao Film. Kasnije se pokazalo – krivo. Jer Vlatko Stefanovski, Bodan Arsovski i Gabaret Tavitjan mogli su mnogo toga.
Na nastupnom eponimnom albumu „Devetka“ je bila odlična rokerska stilizacija funka sa štektavim električnim klavirom i gitarskog udvojenog sola, „Pod vodom“ makedonskim folkom i prog rockom s natruhama jazza ozračen brzac a „Utrinska tema“ i sjajna „Ja nisam tvoj“ dokaz da band i Vlatko Stefanovski s lakoćom mogu dobaciti do najšire shvaćene rock scene. One koja jednaku pažnju posvećuje melodiji i zahtjevnom muziciranju te slojevitim aranžmanima. To je još više pokazao „Leb i sol 2“ s instrumentalima „Akupunktura“, „Kako ti drago“, fantastičnom etno stilizacijom „Aber dojde donke“, lirskom „Uzvidno od tuge“ te hitom „Talasna dužina“. Niz je nastavljen albumima „Ručni rad“, „Beskonačno“, „Sledovanje“, „Kalabalak“, „Tangenta“, „Ručni rad“… Redom albumi koji su dodatno cementirali ugled kod kritike i publike. A onda je stigao „Kao kakao“ s čak deset pjevanih skladbi koji je Leb i sol pretvorio u vertikalu mainstreama, abonente velikih dvorana te radijskih programa. Zahvaljujući najviše hitovima „Skopje“ (prva skladba koja je snimljena na makedonskom) prvi puta snimljena na makedonskom jeziku), naslovnoj „Kao kakao“, „Mamurni ljudi“ i „Čuvam noć od budnih“. „Kao kakao“ je godinama kasnije kao reizdanje u kategoriji povijesnih albuma „maznuo“ – zasluženo! – i Porina a slično bi se moglo dogoditi i netom objavljenom vinilnom reizdanju albuma „Putujemo“. Dakako, u izdanju Croatia recordsa remasteriranom i otisnutom na 180 gramskom vinilu (u boji). Zašto? Pa naprosto stoga što je album iz 1989. sjajno ostario. Ne samo kao dokument koji zorno priča o zaključnoj fazi djelovanja velikog banda već i kao diskografski projekt koji korespondira i sa vremenom današnjim.
I sam naslov „Putujemo“ kao da je najavio da band i njegovi članovi kreću na neka druga putovanja najavljena možda i samim žanrovskim šarenilom na ploči. Baš kao Beatlesi na „Bijelom albumu“. Konačno, od 1978. mnogo se toga promijenilo i na globalnoj glazbenoj sceni. Promjena je bio svjestan i Vlatko kao i dalje dominantni autor pa ne čudi da su tada aktualna zbivanja imala i svoju djelomičnu projekciju u temama poput „Čukni vo drvo“ (gitara priziva stilistiku Marka Knopflera ili možda J.J. Calea), „Istok – zapad (telepatski)“ gitarsku frazu na tragu riffova The Knacka uz maestralni gitarski solo i muskulativnog Tavijana, „Putujemo“ (Van Halen)… a zvuci iz okruženja ubačeni na početak nekih brojeva možda „danak“ prošlosti i slušanju scene Canterburyja i krautrockera.
Ako bih i danas kao i nekad morao odabrati jednu najtipičniju pjesmu s albuma koja najbolje govori i o vremenu njegovcog nastanka bila bi to „Ima jedno nešto“. Naime, taj sjajno odsviran izvanvremeni rock broj s formalno ljubavnim tekstom ima daleko dublju, sveobuhvatniju ali i osobniju poruku. Vraški aktualnu, rekoh, baš danas. Jer, „veliko je nevreme“.
