Karijera Roberta Wyatta, skladatelja, multiinstrumentalista i pjevača, započela je u grupi Wild Flowers iz koje su nastali Soft Machine, perjanici Canterbury scene, britanske psihodelije, a potom i jazz rocka. Uz podršku članova Soft Machine i Caravan Wyatt je 1970. snimio prvi samostalni projekt, do danas podcijenjen jazz / avangardni rock album „The End Of An Ear“.
Wyatt se i na njemu predstavio kao osebujan bubnjar (i klavijaturist koji je klavir koristio kao perkusionistički instrument) sklon elektroničkim efektima i eksperimentima s harmonijom te utjecajima Milesa Daviesa nakon albuma „Bitches Brew“ i ranim Weather Report. Bilo je to možda najočitije u temi „To Nick Everyone“ s međuigrama Wyatta, starog partnera iz Soft Machine saksofonista Eltona Deana, trubača Marca Chariga te basista Nevillea Whiteheada. Cijeli album bio je prožet traženjem novih načina iskaza harmonija, ritmova te ukupne zvučne slike.
Godinu kasnije, nakon četiri snimljena albuma, Wyatt napušta Soft Machine te u listopadu 1971. pokreće vlastitu prog-rock grupu Matching Mole. S Matching Mole snimio je 1972. dva solidna albuma: „Matching Mole“ i „Matching Mole’s Little Red Record“. S njim su se u novom bendu našli stari suradnik klavijaturist Dave Sinclair bivši član Caravana, gitarist Phil Miller te basist Bill MacCormick, klavijaturist Dave MacRae (kojeg je 1972. zamijenio Francis Monkman) i saksofonist Gary Windo.
Nastupni album „Matching Mole“ objavljen je u travnju 1972. očito bez velikih komercijalnih očekivanja kao projekt sjajnih glazbenika sklonih improvizaciji. Iznimka je možda bila sjajna “O Caroline” koja je najavila Wyattov rukopis na kasnijim samostalnim albumima. Sve skladbe osim „O Caroline“ (sa Sinclairovom glazbom i Wyattovim tekstom) te Millerove „Part Of The Dance“, napisao je Wyatt .
Drugi album „Matching Mole’s Little Red Record“ – kao osebujan komad avangarde i free jazz rocka s gotovo lirskim dionicama i mahnitim brzacima te Wyattovim pjevanim dionicama i “dadaističkim” recitativima – objavljen je u studenom 1972. u produkciji Roberta Frippa, lidera King Crimsona. Kao gost svirajući sintesajzer na ekperimentalnoj ambijentalnoj „Gloria Gloom“ na albumu – snimljenom bez Sinclaira i Millera koji su osnovali Hatfield And The North kao još jedan odličan band sa scene Canterburyja – ukazao se i Brian Eno. Prije nego li su uspjeli snimiti treći album i kapitalizirati na stečenom iskustvu, Matching Mole su se razišli u rujnu 1972.. Nije ga uspjela snimiti ni nova postava koja je 1973. trebala ući u studio jer je opstanak grupe prekinula nesreća Roberta Wyatta koji je 1973. nakon nesretnog pada ostao paraliziran isopod struka te nesposoban nastaviti kao bubnjar.
Unatoč hendikepu koji ga je smjestio u invalidska kolica, Wyatt nastavlja sa samostalnim karijerom pa 1974. na etiketi Virgina objavljuje povratnički album „Rock Bottom“. Napisan nje dijelom tijekom boravka u Veneciji prije nesreće pa dovršen u bolničkom krevetu. S izrazito osobnim tekstovima snimljen je svega četiri mjeseca nakon nesreće u produkciji starog prijatelja Nicka Masona, bubnjara Pink Floyda a u suradnji s provjerenim suradnicima iz Soft Machine i Caravana: Hughom Hopperom, Richardom Sinclairom, Ivorom Cutlerom… te brojnim sudionicima s Canterbury scene poput Freda Fritha iz Heny Cow. „Rock Bottom“ – po osobnom sudu jedan od najboljih albuma ranih sedamdesetih – bio je iznimno svjež i inovativan album s Wyattom koji se osim pjevanja posvetio klavijaturama i udaraljkama. Stilski imao je već znane rock melodije sparene s Wyattovom inačicom ambijentalnog jazza najočitijeg u temi „Alfie“. Svjedočile su o tome i skladbe poput uvodne veličanstvene „Sea Song“ s minimalističkim klavijaturama i sugestivnim Wyattovim tenorom, „Last Straw“ na tragu atmosfere s prvih dvaju albuma Soft Machine s reminiscencijama na psihodeliju, jazz i progresivni rock.
Tu se našla i „Little Red Riding Hood“ s jazzy grooveom te upečatljivom trubom Mongezija Feze uz gitarski solo Mikea Oldfielda i „Alifib“. Potonja je bila pravo minimalističko remek-djelo.
Sljedeći „Ruth Is Stranger Than Richard“ iz svibnja 1975. objavljen je nakon uspjelog singla s coverom skladbe Monkeesa „I’m A Believer“ (kojeg je za divno čudo objavljen i u Jugoslaviji) i logičan je nastavak prvijenca, no s više improvizacija i melankoličnom atmosferom.
Skladba „Muddy Mouse“ bila je tipična za atmosferu cijelog albuma, a skladba Charlieja Hadena „Song For Che“, kojom je album zaključen, bila je najava Wyattovih sve češćih izleta u političke, ljevičarske songove i sljedećeg albuma „Nothing Can Stop Us“ iz 1982. te kasnijih projekata.
Na „Ruth Is Stranger Than Richard“ – kojeg je kritika ocijenila nešto slabije od sjajnog prethodnika – Wyatt je obradio mahom skladbe svojih prijatelja poput Phila Manzanere, Freda Fritha, Briana Hoppera ali i temu znanog (free) jazz basiste Charliea Hadena te petominutnu viziju teme Jacquesa Offenbacha „5 Black Notes and 1 White Note“.
