Najbolji albumi iz sedamdesetih
Godina 1970. u diskografiji je svojevrsni epilog poznih šezdesetih. Godina u kojoj su gotovo svi ključni albumi rocka imali duboko položene korijene u glavnim glazbenim tokovima prethodnog desetljeća. Posebice u svojevrsnoj glazbenoj revoluciji koja se dogodila u drugoj polovini dekade. Naravno, pogonjena hipijevskim utopijskim snom, blues rockom, country rockom i hard rockom, fenomenom proto-punka i garažnog rocka iz Detroita, jazz-rock fuzijama ali i funkom i soulom, psihodelijom te, na kraju ali nimalo manje važno, sve većom željom za širenjem izvorne estetike rock and rolla.
Popis esencijalnih izdanja rocka iz 1970. impresivan je jer se uz „stare kajle“ – poput Beatlesa koji objavljuju posthumni „Let It Be“ te Lennona, Mc Cartneya i Harrisona koji su se oglasili prvijencima – na sceni javljaju nova ili razmjerno nova iznimna imena koja će, poput Black Sabbath s čak dva albuma, Davida Bowiea s „The Man Who Sold The World“, Chicaga, Eltona Johna s albumima „Elton John“ i „Tumbleweed Connection“, Jamesa Taylora („Sweet Baby James“), Joni Mitchell („Ladies Of The Canyon“)… bitno profilirati rock scenu sedamdesetih.
The Stooges „Fun House“
Bez godinu ranije objavljenog prvijenca koji je urbi et orbi oglasio manijakalni garažni rock i proto-punk Stoogesa, ne bi bilo ni novog remek djela „Fun House“ objavljenog 7. srpnja 1970. na kojem se Iggyju i družini priključio producent Don Gallucci; čovjek koji je, kao session glazbenik svirao na znamenitom „Loui, Louie“ Kingsmena te bio „na ti“ s garažnim rockom. Gallucci je doduše bio uvjeren da je teško prenijeti frenetičnu koncertnu atmosferu i energiju Stoogesa u studijsku snimku no unatoč tome s bandom se našao u Los Angelesu i otpočeo snimanje. Rezultatom prvog dana nisu bili zadovoljni ni on ni band pa su, da bi dobili željenu atmosferu nalik koncertnoj i „boju“ snimki u studiju, uklonili zvučnu izolaciju, ogolili studio od svih suvišaka, razmjestili pojačala i zvučnike kao da su na pozornici dok je Iggy pjevao s mikrofonom u ruci.
Rezultat je bio odličan. Prva strana albuma bila je u „partijanerskom“ duhu kao da je nastala u klubu dok je druga bila puna improvizacija na tragu avangardnih rješenja. Posebice sa saksofonskim dionicama Stevena Mackaya ozračenim free jazzom. Bilo je to najočitije na zaključnom apokaliptično košmarnom broju „L.A. Blues“. Stooges su na drugom albumu naprosto zvučali mnogo bolje nego li na prvijencu pa je do izražaja došlo srastanje minimalističke gitarske eksplozije Rona Ashetona s mahnitom energijom basiste Davea Alexandera i bubnjara Scotta Ashetona te saksofonskim improvizacijama. U fokusu je naravno bio Iggy briljirajući u brojevima poput garažnog bisera „Loose“, „1970“ ili „L.A.Blues“.
Creedence Clearwater Revival „Cosmo’s Factory“
I Creedence Clearwater Revival su svoj impresivan niz iz šezdesetih nastavili 1970. albumom „Cosmo’s Factory“. Dovoljno je samo nabrojati hitove iscijeđene s albuma: „Travellin’ Band“ (ujedno prvi hit singl), „Looking Out My Back Door“, „Run Tgrough The Jungle“ (novi broj kojeg su posvojili američki vojnici u Vijetnamu), „Up Around The Band“, „Who’ll Stop The Rain“ (još jedna s vijetnamskom temom), „Long As I Could See The Light“ te „I Heard It Through The Grapevine“ (pretvorenu u jedanaestominutni čudesni jam koji posvojenici hita Marvina Gayea daje novu dimenziju), pa album proglasiti „greatest hits“ projektom. Ni ostali brojevi nisu zaostajali za hitovima jer je uvodna „Ramble Tamble“ bila rasni „rocker“, „Ooby Dooby“ i „My Baby Left Me“ sjajne posvete zvuku Sun Recordsa a cover „Before You Accuse Me“ tipičan swamp blues shuffle.
Nick Drake „Five Leaves Left“
Melankolični indie trubadur Nick Drake je 1. studenog 1970. objavio „Bryter Later“ – fantastičan nasljednik debuta „Five Leaves Left“ – na kojem su mu obilato dali ruke članovi Fairport Convcentiona (Richard Thompson, Dave Pegg, Dave Mattack), John Cale te, naravno, producent Joe Boyd i aranžer Robert Kirby. Kao i na prethodniku na albumu su se našle iznimne teme ogrnute melankolijom koju je jamčio Drakeov vokal. No, ovog puta uz gotovo pop melodije i raskošnije aranžmane (u sjajnoj „At A Chime Of A City Cloick“ se javlja i saksofon) pa je „Poor Boy“ imala jazzy štih a „Northern Sky“ – zahvaljujući klaviru Johna Calea – i notu ambijentalnosti kakve filmske teme ozračene i s malo „klasike“. Bio je to ipak „klasični“ Nick Drake u najboljem mogućem izdanju.
