Crna koža
Između fetiša, mode i punka
Fraza veli „sve se mijenja osim kamenja“ a govori, dakako, o neprolaznosti rock and roll fenomena zvanog Rolling Stones. No isto bi se moglo kazati i za još jedan „fenomen“ koji desetljećima traje i kao modni „must have“, kao odjeća s porukom i jakim simboličkim značenjem ili pak omiljen „deri-peri“ komad iz garderobe. Riječ je naime o (crnoj) kožnoj jakni.
Zapadnjačka kultura – a domaći prostori nisu nikakva iznimka – crnu je kožnu jaknu (ili mantil) nekoć doživljavala s jakim negativnim značenjem. Bez obzira na to je li zapamćena kao gestapovska uniforma, omiljeni udbaški outfit, odora prvih poratnih delinkvenata, švercera talijanskih šuškavaca ili pak kao znak prepoznavanja za američke ulične bande, Hell’s Angels, rockere, punkere, buntovnike bez i sa razlogom, abonente iz gay klubova i seksualne devijante, crna je koža vrištala svoju nekonformističku poruku o različitosti i izazovno paradirala pred očima uljuđene građanske javnosti.
Je li se danas doista poništilo izvorno značenje i poruku crne kože? Je li izmještanje omiljenoga supkulturnog simbola na modne piste urešeno potpisima prestižnih stilista poput Batesa, D&G-a, Wivian Westwood, Forda, Montane ili Versacea te selidba u građanske garderobe rezultirala temeljitom resemantizacijom i egzorcistom starih negativnih slojeva?
Sasvim je točno da čitana izvan sociološkoga i kulturološkog konteksta famozna crna jakna i nije bogzna što. Najčešće seže do struka, običnog je ovratnika, zakopčana patentnim zatvaračem, s pokojom zakovicom ili remenom te naramenicama i ušivenim džepovima. Riječju, nimalo glamurozan, no svakako praktičan i trajan komad odjeće za vozače motorkotača i likove koji većinu vremena provodi na ulici. U čemu je onda trik?
Odjevni Jekyll i Hyde
„Moramo pretpostaviti da je odjeća ponekad u stanju ozračiti osobe koje ju nose izvjesnom moći, pa čak i agresivnošću po kojoj su ljudi u crnoj koži neosporno poznati. Suočavamo li se s mogućnošću da imamo posla s čarolijom dvadesetog stoljeća?» pita se u referentnoj knjizi posvećenoj crnoj kožnoj jakni ugledni britanski novinar, publicist i rock kritičar Mick Farren (The Black Leather Jacket, Aberville Press, New York, 1985.). Farrenovo osobno iskustvo teenagera koji je kriomice od ušteđenog novca kupio svoju prvu crnu motorističku kožnu jaknu pojašnjava o čemu je riječ. „Dok sam se gledao u ogledalu, nisam mogao vjerovati očima. Noge su mi se činile dužima a ramena širima. Podigao sam ovratnik. Izgledao sam tako prokleto cool. Majko Božja, pa bio sam križanac između Elvisa i Lorda Byrona, Jekyll je postao Hyde (…) Mnogo mističnosti kojom je obavijena crna kožna jakna izrazito je subjektivne prirode. Možda doista izgledate kao kreten dok hodate utegnuti u crnu kožu no iznutra osjećate se kao da ste zli brat Billyja The Kida. Čak i najveća budala može navući na sebe loše krojenu, jeftinu kopiju motorističke crne kožne jakne i osjetit će se sposobnim osvojiti svijet. Problemi međutim počinju kada to pokuša provesti u djelo.“
Farren je, naravno, u pravu. Jer ako crna kožna jakna i nije možda djelotvoran talisman, ona je nesumnjivo čvrst i moćan totem.
Dva temeljna modela crne kožne jakne koja su obilježila 20. stoljeće i poslužila kao uzor svih današnjih inačica, klasična su motoristička jakna (takozvani Bronx model) i pilotska jakna (A-2). U oba slučaja jakna je simbol ili čak pravi totem individualnosti, smionosti, avanturističkog duha, prezira prema opasnosti, posvećenosti i ekskluzivama sekte odabranih te, dakako, čista suprotnost građanskome (mirnodopskom) odijelu.
Veli se da je u njemačkoj tradiciji koža uvijek bila na posebnoj cijeni. Ali, kao što netko zgodno reče, ako je u Prvome svjetskom ratu crna kožna jakna bila istoznačnica za Crvenog baruna Manfreda von Richthofena i njegove letače koji su u zračnim dvobojima s Englezima i Francuzima obnavljali zaboravljeno viteštvo i – visoko iznad rovova u kojima se odvijala najveća klaonica u dotadašnjoj povijesti – živjeli svoj romantični mit, ta je ista koža u Drugome ratu postala službeni znamen režima psihopata. Zašto su gestapovski mantili, crne pilotske jakne i nacistička „kožna galanterija“ (s potpisom Huga Bossa) preživjeli čak i za vrijeme temeljite operacije denacifikacije? Stoga što su – kako vele sociolozi mode – bili cool, bili žilav i trajan fetiš moći, prljave mašte i niskih strasti te simbolična pljuska malograđanskim normama.
Ako je njemački fetiš crne kože zagovarao ekskluzivizam, s druge strane Atlantika, zbivao se jedan sasvim drugačiji proces. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća kožna je jakna bila obvezujuće ruho vozača kamiona i radnika na newyorškim dokovima, ali i simbol demokratičnosti koji će – za španjolskoga Građanskog rata – u Amerikanaca na strani republikanaca biti gotovo neslužbena uniforma. Gary Cooper u znamenitoj ekranizaciji Hemingwayeva romana Kome zvono zvoni ili pak, Harrison Ford kao Indiana Jones pola stoljeća kasnije, zorno će svjedočiti o kožnoj jakni (i mekom pustenom šeširu) kao istoznačnici za veliku avanturu tridesetih godina. Drugi svjetski rat kožnu je pilotsku jaknu – iz koje će nastati famozni model A-2 – pretvorio u ultimativni zgoditak, statusni simbol ratnih godina koji će zdušno prihvatiti američki generali, ali i svaki časnik koji je držao do sebe i svojega ratničkog imagea. Štoviše, jakna je postala i jedno od općih mjesta poratnog modnog poduzetništva. Obilno podržana nabujalom pop kulturnom produkcijom, hollywoodskim pokrivanjem ratnih tema s junačkim likovima u „pilotskoj koži“, A-2 u mirnodopskim danima postaje poželjan odjevni predmet s obje strane Atlantika; pravi simbol smionosti, machisma, nekonformizma… No dok se smeđa pilotska kožna jakna , koju je industrija prigrlila i plasirala na tržište po umjerenim cijenama i u golemim serijama, dezideologizira, postavši tek praktičan odjevni predmet namijenjen najširoj publici, njezina crna srodnica kreće novim životom. I to kakvim!
Obleka buntovnika s razlogom
Zahvaljujući popularizaciji crne kožne jakne kao uniforme good guysa, i primjereno ratnoj propagandi, idealnom ruhu za snage reda, mira i poretka te, s druge strane, „subjektivnom“ zračenju crnoga kožnog totema (Farren), jakna postaje dio uniforme američkih policajaca. Kratke motorističke jakne (s obvezatnim remenima, kosim patentnim zatvaračima i epoletama) ili pak derivati izvorne pilotske crne kože, zajedno s ulaštenim kacigama i ray bankama (model se znakovito zvao highway patrolman), zahvaljujući snazi američke popkulturne produkcije, gotovo su postali planetarnim dobrom te, nedvojbeno, dijelom ikonografije Sjedinjenih Država. No, da je crna koža i u novom kontekstu zračila starim porukama, pokazala je odluka gradonačelnika New Yorka koji je 1981. – kaneći smekšati i pripitomiti sliku newyorških „plavaca”, zabranio crnu kožnu jaknu za sve osim policajaca na motorima. Jedva koju godinu ranije producenti američke televizijske serije „Happy Days” suočili su se golemim problemima zbog bajkerskog imagea jednog od likova čija je crna koža – pisali su mediji – „kao simbol delikvencije, nasilništva pa i homoseksualnosti” bila „neprimjerena komediji koju uglavnom gleda djeca”.
Možda je baš zbog tako žilavog simboličnjog naslijeđa kožna jakna – posebice združena sa ispranim trapericama – brzo prepoznata kao simbol pobune, znak nove generacije hipstera, ali i najvitalniji supkulturni simbol, kojega će, uz neznatne varijacije, prigrliti i izvorni teddyboysi, rockeri, skinsi, metalci, punkeri… Crna je kožna jakna za poratne „baby boomere“ bila više od prestižnog komada u garderobi; bila je oličenje nove generacijske samosvijesti, različitosti i izdvojenosti iz svijeta roditelja i njegovih građanskih konvencija.
Ma koliko da se mijenjala slika svijeta u drugoj polovini stoljeća, jednom probuđena omladinska subkultura ostala je trajni privrženik crnoj koži nalazeći, kao i James Dean, Gene Vincent, Elvis, Jim Morrison, Sid Vicious, Beatles u hamburškoj fazi ili „Mad Max“, u njezinoj „uniformiranoj monotonosti“ idealnu ambalažu za iskaz svoje vrišteće osobnosti. Jer, kožnjak koji je tijekom svoje osamdesetogodišnje povijesti prošao fascinantan put od aristokratske „obleke“ povlaštenih ratnika, radnog odijela, simbola sadističkog poretka i metafore autokratske vlasti, buntovništva s razlogom, supkulturnog znamena seksualno devijantnih ili asocijalnih skupina te bio inficiran sociološkim, magijskim, seksualnim, psihološkim i kulturološkim virusima… naprosto je tu. I traje.
