Na današnji dan 30. studenog 1979. Pink Floyd su objavili dvostruki album „The Wall“. Album je bio je i ostao Watersov projekt: materijalizacija glazbenog creda i sama esencija svih njegovih promišljanja o glazbi.
Priznajem, album mi je danas miliji nego li je bio u vrijeme izvornog objavljivanja. U diskografiji Pink Floyda, osim neupitnih ranih psihodeličnih remek djela od „The Walla“ su mi bili daleko draži i (ipak iznimni) projekti post-space rock faze „Dark Side Of The Moon“ i „Wish You Were Here“. Ne samo zbog kvalitetnijih pjesama već i zbog nesretnog tajminga dvostrukog konceptualnog albuma iz 1979. „The Wall je“ svojim pretencioznim konceptom, odnosno tematski zaokruženim ciklusom mahom paranoidnih pjesama koje su u koncertnoj izvedbi bile i trijumf potentnog stadionskog banda ali i gotovo karikaturalna slika rocka koji je sam sebi postao svrhom, bio ogledni rad dinosaura čiji je kraj prizivala punkerska revolucija. Današnje uho ga drugačije percipira. Ne samo moje… Dijelom, dakako, zbog promjena u ukusu ovodobne publike odgojene (i) na post-rocku i neo-psihodeliji koje su u dvijetisućitima rehabilitirale mnoge od pretencioznih (space rock i simforokerskih) pojava iz sedamdesetih, dijelom svakako zbog nostalgije a dijelom pak zbog znatno liberalnijeg stava i publike i kritike lišene negdašnjih obvezujućih generacijskih isključivosti. Najkraće rečeno, udarna mjesta i najbolje skladbe s „The Walla“ – poput vanvremene „Comfortably Numb“, amblematske „Another Brick In The Wall“ s Gilmourovom gitarom koja djeluje jednako senzacionalno kao i nekad, nabrijane fankoidne „Young Lust“ te rasne rasplinute balade „Hey You“ – zvuče veoma dobro a i one osrednje mnogo bolje.
Među njima i „Mother“ ili „Thin Ice“ koja je lirska klavirska minijatura zavodljivih harmonija i šarma. S druge strane sve one mane koncepta i danas su jednako očite kao i nekada a uključuju pretenciozne tekstove i – za mene i danas kao i u dane punka – iritirajući pseudo operetni kroj brojeva poput „The Trial“. Naravno, za sve to Waters je i onda – a i danas je tome tako – imao puno opravdanje. Jer, „The Wall“ je bio i ostao projekt kojeg valja gledati u kontekstu diskografije, osebujne evolucije Watersa i banda pa i – ponajviše – unutarnjih odnosa u bandu.
Album se unatoč kontroverznim kritikama popeo na drugo mjesto britanske te treće mjesto američke rang liste a singl „Another Brick In The Wall pt.II“ dospio je na vrh s obje strane Atlantika. „The Wall“ je bio i posljednji značajan projekt banda s Rogerom Watersom. Istina, snimili su zajedno još jedan album „Final Cut“ (1983.)no on je bio ipak znatno slabiji i „oproštajni“ projekt već potpunom posvađanog i zavađenog banda.
