Na današnji dan 18. studenog 1950. rođen je Graham Parker. Bio je jedan od najuspješnijih singer-songwritera koji je u sedamdesetima potaknuo englesku pub-rock scenu. Sredinom sedamdesetih okupio je grupu Rumour u kojoj su se, uz veterana pub-rock scene, gitarista Brinsleya Schwarza i klavijaturista i saksofonista Boba Andrewsa – bivših članova grupe Brinsley Schwarz – našli i gitarist Martin Belmont, basist Andrew Bodnar i bubnjar Steve Goulding. U produkciji Nicka Lowea u travnju 1976. izlazi nastupni album „Howlin’ Wind“. Album je dočekan uz podršku kritike koja je s pravom u njemu prepoznala materijal koji se mogao mjeriti s Vanom Morrisonom u skladbama poput „White Honey“ i naslovnoj temi dok je izvedba imala nešto i od Micka Jaggera.
Sljedeći „Heat Treatman“ iz listopada iste godine te „Stick To Me“ objavljen 1977. čine zajedno s nastupnim albumom trolist iznimno zanimljivih i posve ujednačenih albuma. Parkerov autorski rukopis mogao se usporediti i s ranim gnjevnim Bobom Dylanom, a galerija likova o kojima je govorio s onima koje je opjevao Bruce Springsteen. Sličice iz života „malih ljudi“, njihove uništene snove i iznevjerena nadanja, Parker je donosio izravnim jezikom, a glazbenom ruhu rhythm and bluesa i roots rocka.
„Stick To Me“ objavljen 1977. dospio je i na Top 20. Usporedbe s Elvisom Costellom i drugim autorima s tadašnje punk i novovalne scene u kojima je Parker nepravedno prolazio slabije, navodile su i publiku i kritiku na posve pogrešna čitanja i recepciju Parkerovog pub-rock/roots rock iskaza. Nezadovoljan razvojem događanja na britanskoj sceni, ali i ponašanjem svoje diskografske kuće Mercury, objavio je koncertnu „Parkerillu“ 1978. – kao na brzinu odrađen projekt kaneći tako zaključiti obveze prema diskografu – te je 1979. za Aristu pod svojim imenom, ali uz pratnju Rumoura, objavio „Squeezing Out Sparks“. Album se lišio izvornih rhythm and blues-utjecaja, ali ne i gnjevnih tema s emocionalnim nabojem u gotovo svim skladbama. „You Can’t Be Too Strong“, „Passion Is No Ordinary Word“, „Protection“, „Saturday Nite Is Dead“, „Nobody Hurts You“… bili su iznimni komadi Parkerovog autorskog rukopisa i izvođačkog rafinmana. Ažalost bio je to i njegov posljednji veliki studijski album no unatoč tome njegovo mjesto u diskografiji sedamdesetih trajno je cementirano.
