Na današnji dan 3. studenog 1965. na etiketi EMI Parlophone objavljen je šesti studijski album Beatlesa „Rubber Soul“.
Sniman je tijekom četiri tjedna u listopadu i početkom studenoga u razdoblju kad Beatles nisu svirali uživo te bili lišeni svih drugih obaveza. Ona jedina koja im je visjela za vratom je bilo objavljivanje albuma početkom prosinca ne bi li se uhvatila božićna šoping groznica. Sve što je začeto na odličnom „Helpu!“, na „Rubber Soulu“ je materijalizirano na najbolji mogući način. Još bolji i ambiciozniji tekstovi po uzoru na Dylana, sofisticirani folk-rock kao polazište za beatlesovske eksperimente i dogradnje, začeci psihodelije uvođenjem Harrisonovog sitara te korištenje novih instrumenata poput harmonija, klavira koji je glumio barokni čembalo, slojevitiji aranžmani s naglaskom na troglasnim vokalima… Sve je to, zajedno s idejom o albumu kao zaokruženom autorskom djelu (uz autorski odriješene ruke) a ne tek kolekciji pjesama i potencijalnih singlova, „Rubber Soul“ učinilo kamenom temeljcem nove faze u genezi banda. Zar je onda čudno da je album bio tako utjecajan na scene s obje strane Atlantika. Odnosno bio poticaj za promišljanja albuma kao jedinstvene glazbene platforme (kasnije i konceptualnih projekata), psihodelije te – u nekoj mjeri – i progresivnog rocka. Uz miješanje različitih žanrova i širenje izražajnih mogućnosti „pop skladbe“ kao obilježja rocka s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih.
Osim utjecaja Dylana (s kojim su se susreli u New Yorku) očitog na prethodnom albumu, na „Rubber Soulu“ se zrcale i drugi očiti američki utjecaji. Album je naime skladan mahom nakon američke turneje (pa i onog čuvenog nastupa na Shea stadionu pred rekordnih 55 tisuća fanova) i bližeg upoznavanja sa soul produkcijom i Motowna i Staxa ali i nakon prvih konzumacija narkotika. U prvom redu marihuane i LSD-ja. Za promociju skladbi na televiziji i radiju Beatles su odlučili snimiti filmske najave za singl „Day Tripper“ i „We Can Work It Out“.
Album je otvoren senzacionalno s Paulovom „Drive My Car“ i njenim riffom s dvama solo gitarama kojima se priključuje bas a u refrenu upečatljivi klavir. Osim često citiranih pozadinskih vokala s onim „beep beep“ , skladba je imala – na Georgeov zagovor – i paralelne vožnje razigranog soulom ozračenog basa i gitare po uzoru na (Harrisonu dragog) Otisa Reddinga. „Norvegian Wood“ je kao brit-folk temu napisao John nadahnut i ovog puta introspektivnim Dylanovim tekstovima. U konkretnom slučaju govorio je o preljubu no skladba je prvenstveno ostala zapamćena po Georgovom sitaru (kao predšasnik raga-rock brojeva psihodelije) sjajno sljubljenim uz akustičnu folky gitaru. „You Wan’t See Me“ je tipična Paulova ljubavna tema s odličnim pozadinskim vokalima i tekstom koji govori o osobnom iskustvu u turbulentnoj vezi s Jane Asher.
Lennonova „Nowhere Man“ – još jedan klasik – počinje a capella uvodom uz ulet čvrstog basa i jangle gitara kao rasni primjer vokalnog beatlesovskog troglasja i gitara koje zvuče poput Byrdsa. „Think For Yourself“ je s dylanovskim „touchom“ napisao George davši iznimnom broju i neočekivanu/neobičnu progresiju akorda. „The Word“ je pak u rockerski broj unijela bas i ritam na tragu Staxa a zaključna Paulova balada „Michelle“ postala novi klasik u opusu benda.
Zbog dijela teksta otpjevanog na francuskom postala je golem hit kod francuskih fanova a poseban ton temi dao je i prigušeni Harrisonov gitarski solo i pozadinski vokali bez riječi. Drugu stranu albuma je načeo Ringo sa „What Goes On“, skladbom koju je John napisao još u tinejdžerskim danima u Quarrymenu a Ringo pak tekst za novu verziju koja se našla i na B strani singla „Nowhere Man“. Za njom je slijedila nježna Lennonova „Girl“ (kao odgovor na Paulovu „Michelle“) sa instrumentalnim dijelom izravno nadahnutim grčkom glazbom te bogatim vokalima koji imitiraju „ulete“ i naglaske uobičajene za gudače.
„I’m Looking Through You“ bi mogla proći kao kakav američki folk-rock s country štihom križan s poetikom ranih Beatlesa dok je „In My Life“ donijela a la čembalo zvuk klavira Georgea Martina, kao novi „trik“ kojeg su nakon Beatlesa sve više koristili bandovi i aranžeri pop pjesama. John je skladbu otpjevanu većim dijelom u dvoglasu odnosno s troglasnim pozadinskim vokalima te u broj unio sjećanja iz djetinjstva koja se mogu shvatiti i kao uopćena promišljanja o prošlosti. Zanimljivo je da je sama melodija nadahnuta Smokeyem Robinsonom. „Wait“ je bila napisana još za „Help!“ no našla se na čekanju da bi u novoj verziji imala Georgeove reske gitarske naglaske i čvrsto Ringovo bubnjanje. Harrisonova zvečeća električna Rickenbaker „dvanaestica“ a la Byrds (utjecaji između ova dva benda su očito bili uzajamni) je prožela „If I Needed Someone“ – još jedan njegov sjajan broj na albumu – sa psihodeličnim i indijskim elementima. Nesumnjivo riječ je o jednom od pravih bisera s „Rubber Soula“ i dokazu sve značajnije uloge Georgea kao skladatelja. Zaključna „Run For Your Life“ je bila nova amerikanizirana skladba s troglasima te kombinacijom akustične ritam gitare i Georgeovog prepoznatljivog rukopisa gitarskog twanga.
„Rubber Soul“ je potpuno promijenio percepciju o Beatlesima kao tinejdžerskoj atrakciji i hitmakerima pa ih u Americi, kao i Dylana, posvaja i intelektualna elita. Bilo je to očito po velikom broju ozbiljnih analitičkih tekstova u prestižnim magazinima u kojima se ističe i vrijednost glazbe te tekstova ali i golem kulturološki utjecaj Beatlesa. „Rubber Soul“ je u pravom smislu riječ bio prvi u niski remek djela koja su slijedila za njim, album koji je donio pomak prema slojevitijim tekstovima te mnogo složenijim glazbenim teksturama. Postalo je to još očitije objavom sedmog studijskog albuma „Revolver“ 5.kolovoza 1966.
