Otišla je još jedna od glazbenih zvijezda sedamdesetih. Dobitnica Grammyja za životno djelo Roberta Flack, preminula je 24. veljače u 88. godini. Zapamćena je kao pjevačica i klaviristica čije su nježne jazzy-soul balade s elementma R&B-a poput hit singlova s vrha rang lista „The First Time Ever I Saw Your Face“, „Killing Me Softly With His Song“ i „Feel Like Makin’ Love“, bile obavezni dio „sentiša“ u diskotekama diljem svijeta.
Prvi album „First Take“ objavila je 20.lipnja 1969. te skrenula pažnju na osebujni emocionalni vokal na tragu Sarah Vaughan i ranih snimaka Arethe Franklin. U bandu je uz Robertin klavir traga ostavio i znani jazz basist Ron Carter što je naglasilo dojam da je prvijenac bliži vokalnom jazz iskazu nego li tada dominantnom soulu kojem je formalno pripadala. Utjecaj folka osjetio se pak u coverima „The First Time Ever I Saw Your Face“ (folk temi izvorno napisanoj 1957. te neočekivanom hitu nakon što se našla na soundtracku debitantskog režiserskog filma Clinta Eastwooda „Play Misty For Me“/“Jeza u noći“; dakako s njimu glavnoj ulozi) ) te „Hey, That’s No Way to Say Goodbye“ Leonarda Cohena. Na albumu su bile i skladbe njenog prijatelja i kasnije nezaobilaznog suradnika u duetima Donnyja Hathawaya. S Hathawayem je uspješno surađivala sve do njegove smrti 1979. osvojivši 1972. Grammyja za mega hitove „Where Is The Love” a šest godina kasnije i „The Closer I Get to You“.
Drugi album „Chapter Two“ od 12. kolovoza 1970. pokazao je svu raskoš njenog vokala te snalaženje u različitim žanrovima. Album je naime imao niz uspjelih covera poput Dylanove „Just Like A Woman“, hita Everly Brothersa „Let It Be Me (inače njihovog prepjeva francuske uspješnice Gilberta Becauda), „Until It’s Time For You To Go” folk kantautorice Buffy Sainte-Marie, „The Impossible Dream (The Quest)“ – broja iz broadwayskog hit musicala „Man Of La Mancha“/“Čovjek iz Manche“ ali i Hathawayeve autorske brojeve.
„Quiet Fire“ – kao i predhodnici na etiketi Atlantic Recordsa – objavljen je u studenome 1971. imao je novi niz odlično pročitanih covera. Emocionalan vokal s utjecajem gospela i nezaobilaznim klavirom dao je drugačija čitanja znanih općih mjesta poput „Bridge Over Troubled Water“, „To Love Somebody“ (usporene do krajnjih granica), „Will You Still Love Me Tomorrow“, „Sweet Bitter Love“ Vana McCoya znane skladbe u izvedbi Arerthe Franklin… ali i autorski broj „Go Up Moses“; gospelom nadahnut broj u bržem (funky) ritmu. Album „Roberta Flack And Donny Hathaway“ objavljen u travnju 1972. bio je veliki hit najavljen singlom „You’ve Got A Friend“ Carole King kojeg je dvojac snimio prije znane verzije Jamesa Taylora. Slijedio je singl s izvedbom „You’ve Lost That Lovin’ Feeling“ Phila Spectora (broj koji su snimili Righteous Brothers) a za njim i novi hit „Where Is The Love“ nagrađen i Grammyjem. Na albumu su se našle i sjajna soul balada „I Who Have Nothin’“ Liebera i Stollera napisana za Bena E Kinga te „For All We Now“ s Hathawayevim vokalom i Robertinim klavirom (inače filmski song kojeg su popularizirali Carpentersi).
„Killing Me Softly“ objavljen 1. kolovoza 1973. prodan je u višemilijunskoj nakladi. Najviše zahvaljujući naslovnoj temi no album je dao i nova zanimljiva čitanja covera poput Cohenove „Suzanne“. Bio je logičan nastavak prethodnih albuma. I slijedeći „Feeling Like Makin’ Love“ objavljen u ožujku 1975. poguran je naslovnim hit singlom. Formula prethodnih albuma se dijelom ponovila i novim brojevima koje je mahom (uz bogatije aranžmane) napisao Ralph Anthony MacDonald poput naslovne teme i „I Want It Too“… te s pop-soul temama „Mr Magic“ i „Feelin’ That Glow“. Album „Blue Lights In The Basement“ objavljen 13. prosinca 1977. dao je hit singl „The Closer I Get to You“, novi duet s Hathawayem no i ne mnogo toga novoga. Iznimke su bile pop-soul tema „Soul Deep“ – cover Box Topsa te netipična – raskošno orkestrirana – dramatična „Where I’ll Find You“ na kraju albuma. Osmi studijski album „Roberta Flack“ objavljen 7. kolovoza 1978. prošao je loše kao i singlovi skinutu s albuma. Ipak cover teme Stylisticsa „You Are Everything“ donio je nešto od stare vokalne čarolije.
Tijekom osamdesetih je učestalo nastupala (nekoliko puta i s Milesom Davisom) i bila na turnejama a u devedesetima i objavljivala. Zanimljiv je bio njen „Roberta“ te album iz 2012. „Let It Be Roberta: Roberta Flack Sings The Beatles“ pokazujući staru sposobnost u posvajanju glazbenih općih mjesta.
