Na današnji dan 23. veljače 1974. Suzy Quatro je bila na vrhu britanske rang liste singlom „Devil Gate Drive“.
Suzy Quatro je tijekom sedamdesetih bila jedna od najvećih zvijezda glam rocka. Odjevena u kožni kombinezon s velikim Fenderovim Precission jazz bas gitarom iz 1957. bila je poticajna ikona za mnoge kasnije glazbenice u rasponu od Joane Jett a posebice Tine Weymouth ili Kim Gordon… Odnosno, kako je to napisao Frank Oglesbee, Quatro je bila „prva ženska pjevačica i basistica, koja je pjevala i svirala kao muškarci, nadahnuvši druge žene (u rocku)“.
Formula uspjeha ležala je u rokerskom imageu i vokalu te zaraznim pop melodijama koje su kao na traci za nju (i druge poput Sweet i Mud) pisali tvorci hitova Nicky Chinn i Mike Chapman. Suzy je dok je svirala u detroitskom bandu Cradle otkrio – i sa sobom poveo u Englesku – producent Micki Most. Potpisavši za diskografa RAK 1972. Suzy objavljuje ne baš zapažen nastupni singl „Roling Stone“ (s Peterom Framptonom kao gitaristom) no slijedio je 1973. uspješni singl „Can The Can“ a godinu kasnije „Devil Gate Drive“; glam rock brojevi koji su započeli seriju velikih hitova.
Prvi album naslovljen „Suzy Quatro“ objavljen je u listopadu 1973. Aduti albuma bili su hit singlovi „Can The Can“ te „48 Crash“; zacijelo i glavni razlog zašto je ugledni kritičar Robert Christgau pohvalio jednostavne i efektne rock riffove i produkciju Chapmana i Chinna. Dio kritičara skrenuo je pažnju i na autorske brojeve Suzy i gitariste (i kasnijeg supruga) Lena Tuckleya: „Glycerine Queen“, „Shine My Machine“, (nabrijanu) „Official Suburbian Superman“, „Get Back Mamma“ i „Rockin’ Moonbeam“. Nazvao ih je – za razliku od glam rukopisa Chapmana i Chinna – prvoklasnim garažnim rock brojevima. Koji su – evo osobne opaske – one što su u doba prog-rocka Suzy Quatro držali „pop kuruzom“ (u koje spadam i ja), u kasnijim godinama naveli na baš takvo mišljenje. U istu je kategoriju spadao i uspjeli cover „I Wanna Be Your Man“ Beatlesa (znan i u izvedbi Stonesa).
U listopadu 1974. objavljen je drugi album „Quatro“. I on je na vrhove rang ljestvica poguran hit singlom s albuma. Ovog puta bio je to „Devil Gate Drive“: glam tema s tipičnim oznakama brojeva Chapmana i Chinna. Uspješni su bili i singlovi „The Wild One“ i „Too Big“ po istom kroju dok je garažno žestoki cover „Keep A’ Knockin’“ Little Richarda bio zanimljiva posveta izvorniku sa Suzy kao rasnom rock pjevačicom. Drugi pak cover – „Hit The Road Jack“ Rya Charlesa – brodio je drugom trasom nadahnut i funk-soulom a vremešni Presleyev „Trouble“ (iz radionice Leibera i Stollera) bio solidan blues-boogie. Uključenje i covera soul skladbe Arthura Alexandera „Shoot Of Rhythm And Blues“ svjedočilo je o postupnom gubitku zanimanja Chapmana i Chinna za Suzy Quatro (u to su se vrijeme koncentrirali na rad s grupom Smokie).
Slabiji je bio „Your Mamma Won’t Like Me“ objavljen u svibnju 1975. Donio je naime odmak od hard rocka prema stilizacijama funk rocka. No temeljima ranijih albuma Suzy se djelomično vratila albumom „Aggro-Phobia“ iz siječnja 1977. No, bilo je to vrijeme kad je glam već bio na izdisaju „ugrožen“ uzletom disca i punka. Novost na albumu bili su brojevi s utjecajem countryja covera „Make Me Smile (Come Up and See Me)“ Cockney Rebbela s country akustičnom gitarom te „The Honky Tonk Downstairs“ s kombinacijom glama (naglašenog u „Tear Me Apart“) i country melodije naglašene honky tonk klavirom. Skladba „American Lady“ temeljila se na južnjačkim soul orguljama i akustičnoj gitari.
„If You Know Suzy objavljen 1. prosinca 1978. bio je bolji donijevši klavirsku baladu “The Race Is On” koja je imala refren okađen i reggaeom u bržem ritmu te hit “If You Can’t Give Me Love.” Potonji kao mid-tempo temu s akustičnom gitarom. Autorski brojevi bili su “Suicide” i “Non Citizen“. Prva kao pop-rock balada a druga naslonjena i na stilistiku pop hitova Monkeeysa. Coveri su uključili „Breakdown“ Toma Pettyja, „Rock’n’Roll Hoochie Coo“ Ricka Derringera na tragu izvornika te solidnu izvedbu starog broja Kinksa „Tired Of Waiting“. Skladba „Stumblin In“ u duetu s Chrisom Normanom iz Smokiea (iz Pera Chapmana i Chinna) kao tipičan pop mainstream/AOR broj bila je američki hit. Zaključni album iz sedamdesetih „Suzy…And Other Four Letters Words“ objavljen 1979. bio je rokerskiji s naglašenijim gitarama uz povratak na negdašnji hard rock zvuk.
Od osamdesetih naovamo Suzy Quatro je imala uspješnu karijeru kao glumica u američkim i britanskim serijama, televizijska i radijska voditeljica, zvijezda musicala no povremeno nastupajući i objavljujući samostalne projekte. Ostavši ipak prvenstveno zapamćena kao utjecajna figura ženskog rocka. Odnosno, kako je to još 1974. napisao Philip Norman: „Od svih rock pjevačica bila je najviše emancipirana. Bila je sitna djevojka koja je predvodila muški rock band svirajući (veliku) bas gitaru“.
