Veliki svijet burne „šezdesete“ pamti po hladnom ratu, golemom ekonomskom uzletu u ratu porušene Europe, bujanju pop i supkulture „baby boomera“, buntovnim studentima, tehnološkim inovacijama, borbi za građanska prava, seksualnoj revoluciji… Za jedne „šezdesete“ su bile i ostale mitsko desetljeće rađanja „vrlog novog svijeta“ a za druge, decenij „klasičnog Jungovskog košmara“ kad je stara kultura, nemoćna u naraslim zahtjevima za osobnim slobodama, odustala od stega prethodnog razdoblja i popustila pred ekstremnim odstupanjima od društvenih normi.
Kako su „šezdesete“ izgledale kod nas? Pred koju godinu na to je pitanje pokušala odgovoriti velika izložba „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Pokrivajući razdoblje od 1958. do 1971. godine bio je to opsežan izložbeni projekt pod vodstvom Zvonka Makovića koji je napunio sve raspoložive prostore MUO-a u osamnaest tematskih dionica analizirajući hrvatske šezdesete u području umjetnosti, kulture, arhitekture, fotografije, dizajna, književnosti, kazališta, glazbe, filma….
Zašto su baš spomenuti datumi odabrani za „flankiranje“ opsežnog izložbenog projekta ali i razmatranja „fenomena šezdesetih“ na domaćem tlu? Stoga što je „fenomen“ i naših šezdesetih određen krucijalnim političkim događanjima. Odnosno, kako je to zapisao Zvonko Maković „(tek)nakon Sedmog kongresa Saveza komunista Jugoslavije, kada se partija liberalizirala“ stvoreni su neki temeljni uvjeti za gospodarske te kulturne promjene koje će uslijediti u kasnijem desetljeću. Zaključna pak godina je – jednako očekivano – 1971. u kojoj se brutalno obračunalo i s hrvatskim „nacionalizmom“ i sa „liberalnim građanstvom“.
Kao godine najvećeg prosperiteta, šezdesete su do danas ovijene nostalgičnom (često i nekritičnom) koprenom te odavno dio mitske „bolje prošlosti“. No, s druge strane naličje šezdesetih je i jednopartijsko pravovjerje, bolna sjećanja na političke zatvorenike s Golog otoka, notorni članak 133. Krivičnog zakona koji sankcionira verbalni delikt i delikt mišljenja, cenzura koja je sveprisutna… Ipak i u takvim političkim okolnostima slobodoumniji „partijci“ balansirajući na rubu, zagovaraju goleme pomake u umjetnosti – Nove tendencije su pravi primjer toga – te u kulturi nagovješćujući pozitivne procese bez kojih ne bi bilo ni popularne niti „visoke“ kulture veoma visokih dometa.
Uostalom, glasi točna dijagnoza „nepobitno je da se na ovim prostorima bolje živjelo nego u nekim drugim zemljama socijalizma“ (Maković)” no negativno i pozitivno, gospodarski rast, kulturološko otvaranje prema svijetu, utemeljenje jednog novog potrošačkog društva te prateće popularne i visoke kulture, ne mogu se sagledati izvan šireg političkog te socio-kulturnog aspekta. I zato u razmatranju „liberalnih šezdesetih“ valja krenuti od Sedmog kongresa SKJ koji je u zaključcima najavio i stvaranje naše inačice „socijalizma s ljudskim likom“ odnosno stvaranje nekog jugoslavenskog hibridnog modela zapadnjačkog potrošačkog društva uz liberalizaciju života i postupno bujanje pripadajuće popularne kulture.
Vrijeme je to prvih domaćih šlagerskih festivala kao bure vjesnika popularne kulture i konzumerizma, modnih revija koje propagiraju radove domaćih kreatora i tvornica, popularne glazbe, televizijskih show programa, produkt dizajna, robnih kuća, osmišljenih urbanističkih i arhitektonskih projekata te, naravno sukladno rastu kupovne moći, stvaranja potrošačke kulture sa „socijalističkim predznakom“. Isti se uzlet događa i u „visokoj kulturi“. Recimo, već 1961. Milko Kelemen pokreće u Zagrebu Muzički biennale na kojem gostuju najveća imena suvremene glazbe poput Stockhausena i Johna Cagea a – znakovito je – koju godinu ranije osnivaju se i Nove tendencije; jedan od krucijalnih pokreta na području likovnosti. Godine 1959. utemeljena je umjetnička grupa Gorgona, događaju se i izvaninstitucionalni projekti poput „Crvenog peristila“ 1968., Galerija SC-a u Zagrebu promovira cijelu jednu likovnu novu scenu konceptualaca…
Naše šezdesete su i „fićo“ i „vespa“, „šuškavac“ kao statusni odjevni simbol nabavljen u Trstu te brojni predmeti domaćeg produkt dizajna pa u prisjećanju na dekadu posebno mjesto imaju domaći dizajneri, arhitektura i urbanistička rješenja. „Želi li se izdvojiti neku ideju ili ostvarenje kako bi se (…) naznačilo bitne karakteristike dizajna šezdesetih godina u Hrvatskoj, onda svakako treba primijetiti kako se i tijekom tog desetljeća rješavao možda najveći i najvažniji problem urbanih sredina – udomljavanje ogromnog broja novopridošlih stanovnika“, zapisao je u svojoj referentnoj knjizi „Stoljeće hrvatskog dizajna“ Feđa Vukić. Šezdesete su donijele eksploziju „kolektivnog stanovanja“, nastaje Novi Zagreb ali i gradnja novih četvrti u većini gradova a paralelno s njima razvija se svijest ne samo o novoj arhitekturi i urbanizmu već i o dizajnu. Stoga je 1964. u Zagrebu i utemeljen Centar za industrijsko oblikovanje ne bi li što više promicao ulogu domaćeg dizajna i domaćih dizajnera. Nažalost mnogo više na razini teorije nego li prakse no tih godina ipak nastaju vrsni primjerci produkt dizajna Bernarda Bernardija, Davora Grünwalda… te grafičkog dizajna koji na velika vrata ulazi u pop kulturu (sjajni primjerci su rad Mihajla Arsovskog na flower-power rješenjima u „Pop Expressu“ ili albuma prvijenca Arsena Dedića).
