Uvijek sam držao da je fraza „srebro zlatnog sjaja“ samo šugav alibi za one koji su popušili prvo mjesto no u slučaju Baby Lasagne i Eurosonga, ova luzerska sintagma ima puno pokriće. Ne zbog vječnih dvojenja o „politikantstvu“ eurosongovskih žirija (koji je ovog puta poput Grincha Marku Prišiću „ukrao Božić“) i tamošnjih interesnih kuhinja niti zbog činjenice da je pobjednički švicarski broj Nema – kao zanimljiv miks vokala a la Mika, narativa o potrazi za rodnim identitetom i grandece jednih Queen – dobio manje glasova globalne publike od našeg predstavnika već zbog činjenice da je „estradni slučaj Baby Lasagna“ vraški bitan.
Njegov neočekivani ulaz na Doru kao rezerva, pobjeda na domaćem terenu, sjajni nastupi na eurosongovskoj pozornici pa i cijeli hype koji se „urbi e torbi“ digao oko „Rim Tim Tagi Dim“, poslao je nekoliko jasnih i poučnih poruka. Kao prvo onu koju, kazao bi Drago Mlinarec s Grupom 220, „to već i vrapci fućkaju“ o okoštalosti i nesuvislosti sustava koji filtrira pjesme pristigle na natječaj za Doru. Sustava u kojem se prednost uvijek daje konfekcijskom popu za siromašne privilegiranih interesnih skupina i njihovih pseudo zvijezda zalupivši obično vrata svemu što se ne uklapa u mizerne okvire takozvanog CRO pop mainstreama. Let 3 su bili iznimka i možda omogućili da se rezervist Baby Lasagna uopće dočepa Dore a onda i nastupa na Eurosongu.
Potom, anonimac iz Umaga koji nema nikakve veze s domaćim klanovima, pokazao je da se – ako ga sreća pomazi pa ga puste na Doru – isključivo sa svojom ekipom i s punom autorskom kontrolom, može postići golem uspjeh. Jer, nemojmo se lagati, u onom trenutku kad su djeca sitnog zuba usvojili koreografiju i izvedbu „Rim Tim Tagi Dim“ a onda ju prihvatila cijela Hrvatska (i mnogo, mnogo šira europska publika) bilo je jasno da je riječ o mega hitu koji će – ne samo u Hrvatskoj – obilježiti godinu. Te biti pravi trampolin za doskok Baby Lasagne do vrha čim objavi službeni nosač zvuka odnosno album. Tome je pravo jamstvo i najveći broj glasova koji mu je dodijelila eurosongovska publika što je, ako za tren zanemarimo vrijednost atributa „pobjednik Eurosonga“, za buduću karijeru vrijednije od trofejne staklenke.
No, vratimo se samom Eurosongu. On se zahvaljujući Baby Lasagni na velika vrata nezapamćenom gledanošću vratio u Hrvatsku. Doduše iz pogrešnih razloga. Ne kao vrhunski televizijski spektakl (što mu je oduvijek i bila svrha) već kao platforma za navijanje i euforiju koja prati sva takmičenja u kojima se Hrvatskoj smiješi „borba za medalju“. Jer, vrijedi to po tko zna koji put spomenuti, Eurosong nije natjecanje za najkvalitetniju pjesmu već televizijski spektakl sa odavno zadanim elementima. Točnije, s pojavnošću i skladbama prikladnim za promicanje LGBTQ poruka (što je OK ako se suprotno ne protumači kao hendikep), scenskim igrokazima sve bližim kabaretskom programu iz vremena Weimarske republike, humpa-cumpanjem s naglašenim ritmom uz tek pokoju iznimku (kao što je bio slučaj pobjedničkog Portugalca ili ovogodišnjeg francuskog predstavnika), mogućnostima za maksimalnu eksploataciju – doista čudesnih – dosega tehnologije u kreiranju TV slike te s temeljnom nakanom Eurosonga da bude platforma za, kako je kazao jedan od njegovih vodećih ljudi, „radost i entuzijazam“.
Na Eurosongu su oduvijek – pa i ove godine – bile prisutne (geo)političke igre i veze bilo da je riječ o susjedskim (obično skandinavskim) ocjenama žirija s načelom „dobrosusjedska ruka ruku mije“ ili pak čista politika. Zbog čega su i ovogodišnje predstavnice Ukrajine s repanjem na ukrajinskom (koji globalnoj publici Eurosonga ima smisla koliko i „gledanje“ pornića na radiju) prošli mnogo bolje nego li to zaslužuju. No i to je dio Eurosonga.
Marko Purišić iliti Baby Lasagna mora biti zadovoljan i vlastitom izvedbom i svime što (mu) je donio Eurosong. Jer, duboko sam uvjeren, to je tek početak kojem, za reći pravo, drugo mjesto na Eurosongu možda više odgovara nego li pobjeda. Naime, znajući navike Hrvata da svaka pobjeda za sobom vuče golemu euforiju – tako tipičnu za male narode s kompleksom manje vrijednosti – vjerojatno će sada osokoljen uspjehom u globalnoj promociji svog glazbenog projekta tek moći ozbiljno raditi na nastavku svoje obećavajuće karijere. Stoga Marko sretan ti nastavak tvoje čudesne priče uz drugarski pozdrav „mijau, mijau“!
