Na današnji dan 12. svibnja 1972. Rolling Stones su u Velikoj Britaniji objavili dvostruki album „Exile On Main Street“. Bio je to još jedan neupitan zgoditak, ali i jedna od ključnih ploča sedamdesetih. Štoviše, i danas je teško ne složiti se s tvrdnjama Mata Snowa koji je zapisao da bi bez “Exile On Main Street” bilo teško zamisliti rock sedamdesetih, ali i kasnije grupe poput Guns N’Roses, Black Crowes ili Quireboys. Album je naime utjelovio samu esenciju Stonesa: njihov nekonformizam i gard generacijske (a poslije i svjetonazorne) “rockerske pobune”; baštine rhythm and bluesa, soula, rock and rolla, countryja i bluesa te dao krunski dokaz one jedinstvene “vanvremenosti” banda koji je uvijek jednom nogom bio u tradicijskim vrijednostima žanra a drugom u prostoru novodobnih osvježenja.
U autobiografskoj “Stone Alone” basista Bill Wyman je snimanje “Exilea…” opisao kao traumatično iskustvo budući da su – veli – gotovo svi (uključujući producenta Jimmyja Millera te session glazbenike i nezaobilazne suradnike poput Keysa, Pricea i Hopkinsa) imali ozbiljnih problema s heroinom te prolazili kroz turbulentno razdoblje karijere. O tome je zorno godinama kasnije svjedočio i dokumentarac snimljen tijekom rada/snimanja albuma u Keithovoj vili na jugu Francuske gdje je bio dopremljen njihov (kasnije čuveni) mobilni studio. Razdoblje je to prepuno tabloidnih skandala koji su Stonese zauvijek cementirali uz trijadu “sex and drugs and rock’n’roll”.
No sve je to samo medijska “komušina”, paralaža, niz trivijalija kakvima su uvijek bili skloni površni čitači novina. Posve nebitna u usporedbi sa glazbom samom i ulogom Micka Taylora koji je bio savršen gitaristički partner Keitha Richardsa te rasni blues gitarist s iskustvom svirki u Mayallovim Bluesbreakersima. “Exile”, s izuzetkom “Tumbling Dice”, pa i “Happy”, nije dao mega hit koji bi se mjerio s uspjehom “Brown Sugar” ili “Wild Horses”, no album je u svakom slučaju bio više od zbroja pojedinačnih prinosa zastupljenih skladbi. Unatoč kaotičnih događanja u studiju, album je odrađen strastveno i bez zadrške. Bez ijedne loše skladbe te – za divno čudo – predstavljajući sve članove banda u reprezentativnom izdanju.
Mada naizgled nije dao ništa novoga u odnosu na dva prethodna studijska izdanja naglasio je sve njihove glavne vrijednosti. I pokazao kako savršeno funkcionira gitaristički par Richards – Taylor. I sjajne tekstove uklopljene u mračni ton albuma poput nasilnih psihopata u “Ventilator Blues”, narkomana u “Rocks Off”, kockara u “Tumbling Dice”, skitnica u “Sweet Virginia”, ovisnika o seksu u “Turd On The Run”…
“Exile On Main Street” se stoga i danas može smatrati manifestom Rolling Stonesa u svojoj najkreativnijoj fazi. Vrhunci albuma i danas naime strše visoko iznad konkurencije posebice “Tumbling Dice”, “Sweet Virginia”, “Rocks Off”, “Tumbling Dice”, “Torn And Frayed”, “Happy”, “Let It Loose”, “Shine A Light”…
U vrijeme izvornog objavljivanja “Exile On Main Street” nije najbolje prošao kod kritike no jedva koju godinu kasnije slavljen je kao neupitno remek djelo.
