Na današnji dan 14. svibnja 1952, rođen je David Byrne, lider Talking Headsa.
Prešavši put od njujorškog art-punka i new wavea do afričkog etna, funka, novog tradicionalizma i latino stilizacija, David Byrne i Talking Heads među najutjecajnijim su i najznačajnijim grupama iz druge polovine sedamdesetih i u osamdesetima. Talking Heads su 1975. osnovali bivši studenti umjetnosti i dizajna Byrne, Frantz i Tina Weymouth, a nakon prvog singla »Love Goes To A Building On Fire« iz 1977. pridružio im se i Jerry Harrison, gitarist i klavijaturist koji je prije toga surađivao s Jonathanom Ritchmanom u Modern Lovers. Nastupni album »77« objavili su na etiketi Sire i zahvaljujući uspjehu singla »Psycho Killer« – iznimnog broja koji je objedinio neurotičnu atmosferu, pitku melodiju i new wave-funk – postali jedno od vodećih imena na art-punk sceni New Yorka.
Na koncertima koji su usljedili i drugom albumu »More Songs About Buildings And Food« iz 1978., izbrusili su zvuk: David Byrne i Jerry Harrison zajedno su funkcionirali kao ritam gitaristi povremeno akcentirajući najvažnije dijelove teme dok Tina Weymouth i Chris Franzu nadahnuti soulom i funkom, stvaraju dojam ritma koji je pokretu. »More Songs About Buildings And Food« producirao je Brian Eno koji je u Byrneu pronašao suradnika i duhovnog srodnika za kasnije projekte. Album je donio krokije iz američke svakodnevice, slojevite ritmičke teksture i reske gitarske fraze podcrtane klavijaturama. Jedan od najboljih brojeva bio je izniman cover teme Ala Greena »Take Me To The River« istaknuvši fascinaciju Tine Weymouth i Frantza funkom. Sljedeći »Fear Of Music« iz 1979. bio je remek-djelo s uspješnim eksperimentom koji je objedinio pop melodije s bogatim ritmom i utjecajima etna, koje su dvije godine kasnije na albumu »My Life In The Bush Of Ghosts« vratili Eno i Byrne.
Najbolje skladbe »Fear Of Music« bile su »Air« i »Heaven«, »Life During Wartime« i utjecajna etno stilizacija »I Zimbra«. »Remain In Light« iz 1980. iznimna je razrada »organiziranoga glazbenog kaosa«, započetog na »Fear Of Music«. S brojnim gostujućim glazbenicima poput basista Buste Cherry Jonesa, gitarista Adriana Belewa ili klavijaturista Bernieja Worrella, Talking Heads su snimili album s raskošnom afričkom poliritmijom koja je prožeta funkom, a osim iznimnog singla »Once In A Lifetime«, album je dao i ništa slabije skladbe »Born Under Punches«, »Houses In Motion« i »The Great Curve«. Dvostruki koncertni album »The Name Of This Band Is Talking Heads« objavljen je 1982. i vjerno je uhvatio svirku »proširenog« izdanja Talking Headsa. »Speaking In Tongues« iz 1983. nastavio je uspješnu seriju, a singl »Burning Down The House« postao je Top 10 američki hit. »This Must Be The Place (naive melody)« i »Slippery People« također su skladbe iz samoga vrha diskografije Talking Headsa. Sljedeći je projekt Talking Headse udružio s redateljem Jonathanom Demmeom, koji je 1984. snimio »Stop Making Sense« – koncertni album zamišljen i kao kompilacija. Demmeov film donio je posve nov način prikazivanja nastupa grupe čiji je integralni dio bio i Byrneov perfomance s golemim odijelom-konstrukcijom. Album »Little Creature« zabilježio je 1985. skladbe koje su posezale za country-folkom i »novim tradicionalizmom«, a skladba »Road To Nowhere«, zbog inovativnog videospota i zaraznog refrena, postala je veliki hit. »True Stories« iz 1986. soundtrack je iz istoimenog Byrneovog filma, a cijeli se projekt ironično poigravao sa stereotipima američkoga Srednjeg zapada. »Naked« je bio posljednji studijski album i snimljen 1988. u Parizu. Imao je primjetne utjecaje world musica poput alžirsko-marokanskog raia, afričkih gitarskih citata i kubanskog mamba. Ključni trenuci albuma bili su »Blind« – posveta Jamesu Brownu, »Mr Jones« i »The Facts Of Life«. Grupa se službeno razišla 1991. Byrne i Harrison nastavili su samostalne karijere, a Tina Weymouth i Chris Frantz nastavili djelovati sa svojim Tom Tom Club projektom. Bez Davida Byrnea preostala se trojka ponovno okupila 1996. i pod imenom The Heads objavila blijedi album »No Talking, Just Head«.
Davidu Byrneu mnogo, više nego ikome od autora i izvođača koji su se afirmirali na punkerskoj i novovalnoj sceni, pristaje naziv »renesansne figure rocka«. Byrne je, naime, bio uspješan pjevač, glavni autor te gitarist Talking Headsa •, potom redatelj, fotograf, slikar, video umjetnik i autor instalacija, ali također i aranžer, producent i glazbenik s uspješnom samostalnom karijerom. Samostalna Byrneova diskografija započela je još u vrijeme Talking Headsa 1981., kada je zajedno s Brianom Enoom • snimio »My Life In The Bush Of Ghost«: jedan od prvih pokušaja spajanja world musica i elektroničke glazbe, odnosno – konkretno – učenja minimalističkog skladatelja Stevea Reicha i tribalnih udaraljki. Projekt je također zamišljen i realiziran kao zvučni kolaž u kojemu će posebnu ulogu imati i semplovi s propovjedima i vjerskim napjevima. Sljedeći Byrneov projekt – iz iste godine – bio je glazba za brodvejsku produkciju suvremenog baleta »Catherine Wheel«, a 1985. »Music For The Knee Plays« napisan za puhači kvintet, nadahnut osebujnom scenom »marching bandova« New Orleansa, a zamišljen kao niz interludija za veliku operu Roberta Wilsona »The Civil Wars«. S Wilsonom je surađivao i 1991. pišući pseudoklasičnu orkestralnu glazbu za njegov komad »Forest« izveden 1988., no objavljen 1991. »True Stories« – film za kojega je Byrne napisao scenarij, režirao ga te u njemu bio i narator – nastao je 1986. i dao je, očekivano, istoimeni album s glazbom iz filma objavljen pod imenom Talking Headsa. No iduće godine Byrne je zajedno s Ryiuichijem Sakamotom potpisao i glazbu za oskarovski Bertoluccijev film »Posljednji car«.
Ipak, tek je »Rei Momo« iz 1989. prvi pravi emancipirani Byrneov samostalni album. Iako ga je dio kritike ocijenio trendovskim ustupkom world music-mainstream rock-kolaboracijama koje je popularizirao »Graceland« Paula Simona •, album kojega je Byrne ostvario u suradnji s brazilskim glazbenicima, bio je nadahnut njegovom autentičnom fascinacijom brazilskom i latinoameričkom glazbom koja je, koju godinu kasnije, dovela i do utemeljenja njegove diskografske etikete Luaka Bop. Sljedeći samostalni album »Uh-Oh« objavljen 1992. – gotovo dvije godine nakon razlaza Talking Headsa – blizak je njihovom pop-rocku s utjecajima funka uz dodatak latinoameričkih ritmova. Treći studijski album »David Byrne« objavio je 1994. i na njemu su se našle skladbe koje se kvalitetom izravno naslanjaju na materijal ranih albuma Headsa, ali i utjecaja »Rei Moma«. »Feelings« iz 1997. snimljen s članovima Morcheebe i Devo imao je kolekciju pjesama u kojoj se hip-hop miješao s latinoameričkim ritmom, tribalni funk s rock-tradicionalizmom, a pop citati šezdesetih s folkom…
»Look In The Eyeball«, objavljen četiri godine kasnije, bio je također uspješan, no Byrne je ovoga puta, umjesto melodiji i žanrovskoj raznolikosti – iako se na projektu ponovno javljaju i stilizacije na tragu Talking Headsa i latino utjecaji – mnogo više pažnje posvetio maštovitim aranžmanima. Unatoč albumima koje objavljuje i turnejama, Byrne nije odustao ni od svoje likovne karijere autora instalacija, videa i fotografije. »Lead Us Not Into Temptation« kojega je Byrne objavio 2003., bilježi glazbu za film »Young Adam« škotskog redatelja Davida MacKenzieaja. Byrnea – koji je također škotskoga podrijetla – privukla je ideja suradnje sa škotskim glazbenicima mlađe generacije s kojima je snimio – uz izuzetak samo dviju pjevanih tema – prigušene instrumentale kojima dominiraju klavijature i gudači. »Growing Backwards« iz 2004. bio je posve netipičan album na kojemu je Byrne, pokazujući svoje nove glazbene sklonosti, obradio i arije iz opera Verdija i Biseta te posegnuo za bogatim orkestracijama. Poseban ton albumu dala je suradnja s gudačima The Tosca Strings no nisu napuštene ni stare sklonosti prema brazilskoj glazbi i tropicaliji koja se prožimala s pop materijalom. Unatoč kolažnom karakteru »Growing Backwards« je bio zaokružen album s vrhuncima u skladbama »The Glass Concrete & Stone«, »The Other Side Of This Life« te »Tiny Apocalypse«. Svojevrsni nastavak »Music For The Knee Plays« objavljen je 2007. u formatu DVD-a i CD-a sa 12 izvornih brojeva i osam alternativnih verzija a 2008. i »Big Love: Hymnal« s glazbom koju je radio za televizijsku seriju »Big Love« . Iste godine obnovio je suradnju s Brianom Enoom i snimio svojevrsni nastavak albuma »My Life In The Bush Of Ghost« iako je novi projekt »Everything That Happens Will Happen Today« bio daleko od eksperimentalnog prethodnika te najbliži odrednici elektroničkog pop-gospela. Byrne je nastavio uspješnu samostalnu karijeru niskom veoma dobrih albuma poput odličnog »American Utopia« (2018.).
