Jugoton je šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorio vrata svjetskim ali i domaćim pop/rock izvođačima; onima još uvijek na razmeđu festivalske zabavne glazbe i popa ali i onima „rokerskijima“.
Za ove potonje „Plavi vjesnik“ je u ljeto 1967. organizirao natječaj izbora najboljih/najpopularnijih jugoslavenskih VIS-ova. Na rang listu „10 velikih“ ušli su Zlatni akordi, Grupa 220, Kameleoni iz Kopra, Roboti, Crveni koralji, beogradske Siluete, šibenski Mi, splitski Delfini, mariborski Rdeči dečki te sarajevski Indexi.
U iščekivanju vinilnih albuma produkcija VIS-ova je – kako je to i kazao direktor tvornice ploča iz Dubrave Slavko Kopun – uglavnom bila na singl pločama ili na extended-play (EP) formatu „male ploče“ sa dvije skladbe sa svake strane.
Svjedoči o tome i Jugotonova kolekcija iz 2020. od 9 EP-ja reizdanih na CD formatu koja popunjava negdašnju golemu diskofilsku rupu objavom nekih od esencijalnih ploča iz pred-albumske ere.
Zagrebački Zlatni akordi (osnovani 1963.) na svom su EP-ju iz 1966. donijeli prepjeve „My Generation“ („Moja generacija“), „Lady Jane“ („Ostaješ sama“), „You Were On My Mind“ („U mojim si ,mislima“) te rokerski-instrumental teme Pere Gotovca „Marice divojko“. U uobičajenoj popratnoj bilješci na omotu izdanja Pero Gotovac (tadašnji urednik u Jugotonu) piše da su Zlatni akordi do prestižnog EP-ja došli jer su imali „čitav niz nastupa u omladinskim plesnim dvoranama“ te tako stekli „popularnost kod svojih vršnjaka a uz to i obaveznu rutinu i kvalitetu muziciranja“. Gotovčeva bilješka je znakovita jer govori o svirkama na plesnjacima a potom na gitarijadama kao najvažnijem – zapravo jedinom presudnom – promotivnom kanalu za tadašnje VIS-ove. Uostalom Zlatni akordi su bili logičan izbor zbog svojih redovnih nastupa na plesnjaku zagrebačkog Studentskog centra što je grupi u kojoj su čvrsto jezgro bili braća Miksić, (basist Zlatko Miksić – Fuma i ritam gitarist Ivica Miksić) solo gitarist Nikola Sarapa, bubnjar Željko Marinac i pjevač Željko Siročić, dalo vjerodajnicu za prvi ulazak u studio.
O popularnosti ali i putu do svoje prve ploče Zlatnih akorda (ali i mnogih drugih tadašnjih VIS-ova) svjedoči „Plavi vjesnik“ od 16. veljače 1967. u rubrici „Kako sam postao“. „Počeli smo kao i svi slični sastavi koji su se rađali po svim gradovima naše zemlje. Okupili smo se, nabavili instrumente i počeli vježbati. Iz dana u dan, po dva, tri, četiri sata dok nismo već svu okolinu počeli nervirati (…) Ustrajali smo. I kada smo mislili da smo dovoljno uvježbani za javni nastup, prva nam je briga bila gdje i kako doći do angažmana. Imali smo sreće: u to je vrijeme u kavani Nebodera održavana brucošijada studenata medicine. To je bilo kao stvoreno za nas (…) Po tko zna koji put preslušavali smo sami sebe, znali smo da o prvom nastupu ovisi sve (…) Ipak sve je dobro prošlo, čak bolje nego što smo se nadali (…)“.
Uslijedili su nastupi u Varieteu kojeg je vodio Viki Glovacki, svirke po zagrebačkim plesnjacima gdje se dodatno brusila forma a onda i na festivalima-gitarijadama. Najprije na festivalu VIS-ova u Zagrebu gdje su osvojili „Zlatnu gitaru“ redakcije „Studija“ kao najbolji sastav a potom i na šampionatu VIS-ova Jugoslavije. Slijedeći je korak bio neizbježan: dobili su pravo na svoju prvu EP ploču.
Zagrebački VIS Delfini na svoj je prvi EP uvrstio cover Morrisonove „Glorie“, „I’ll Go Crazy“ Jamesa Browna, svoju verziju narodne „Kaleš bre Anđo“ te, kao A1, vlastitu „Noćas kad si otišla“ ritam gitariste Branimira Bakovića. Obrade narodnih pjesama bile su, rekoh, veoma česte na tadašnjim izdanjima kao kopča koja je inozemne uzore spajala s domaćim prostorom. U Delfinima je pjevao Zdenko Juran (što je posebno naglašeno na ovitku albuma) a u grupi je posebnu pažnju imao već spomenuti brzoprsti solo gitarist Nikola Sarapa (koji se prošetao kroz mnoge zagrebačke grupe a slavu kasnije stekao kao najbolji svirač Hendrixovog opusa) te basist a kasnije i sve aktivniji skladatelj Rajmond Ruić Ray. Delfini su – kao i Roboti – imali inozemne ambicije pa su pod imenom The Delfins za belgijskog diskografa snimili singl na kojem je bio njihov cover „Glorije“ te njihova verzija „Napuljske gitare“ Crvenih koralja. I drugi EP Delfina iz 1967. bio je uspješan na domaćem terenu sa skladbom Rajmonda Ruića i Maje Perfiljeve izvedenom na Zagrebačkom festivalu „Ne pitaj me ništa“ te brojevima „Najljepši dan“ (Ivice Krajače i Nikice Kalogjere), festivalskom „Bebel“ koju je Ivica Krajač (izvodeći ju i sa svojim 4M) posvetio glumcu Jeanu Paulu Belmondu te prepjevom „The Most Exclusive Residence For Sale (Najljepša kuća na prodaju)“ Kinksa.
Ivica Percl Perica je pak karijeru započeo kao gitarist Robota no kao samostalan „protestni trubadur“ u drugoj polovici šezdesetih ostvario je golem uspjeh. Zapravo u toj ga je novoj ulozi formatirala izvedba „Huligana“ s tekstom Zvonimira Goloba i glazbom Nikice Kalogjere, izvedena na Zagrebačkom festivalu šansona 1967. godine. S uvodom usne harmonike i dylanovskom folk akustičnom gitarom uz znakoviti Golobov tekst („Vi kažete gledajte ovu omladinu/ duga kosa i kako li se samo odijevaju / Ne znaš tko je mladić a tko djevojka / i čemu služe dok plešu i pjevaju…“) Percl je bio tipičan predstavnik nove generacije „protestnih“ pjevača.
Godinu kasnije imao je još veći uspjeh s Novkovićevim „Starim Pjerom“, šansonom u maniri dylanovske folk faze ili ranog Donovana. Na svoj EP je Percl uvrstio i svoje autorske teme. „1966“, „Godine ratne godine mirne“ i „Pjesma za prijatelja“ svjedočile su o željenoj tranziciji prema isključivo autorskim brojevima. O Perclovoj tadašnjoj popularnosti najbolje govori naslovnica nezaobilaznog „Plavca“ od 2.veljače 1967. s kolor fotografijom i najavom velikog teksta pod naslovom „Kako sam postao Perica“. U tekstu kojeg je potpisao Uroš Šoškić, jedan od kasnijih legendarnih urednika „Vjesnikove“ izdavačke kuće, stoji kategorična ocjena „Perica je novi idol mladih! (…) Ivicu Percla rijetki su poznavali među petoricom dugokosih mladića VIS-a Roboti a Perica posljednjih nekoliko mjeseci svojom popularnošću nadmašuje i mnoga „starija“ imena naše zabavne muzike. Sve se zbilo u nepunu godinu dana: raskid s Robotima poslije lijepih zajedničkih uspjeha na mnogim nastupima i s kompozicijom „Mramor, kamen i željezo“, pad u potpunu anonimnost i iznenadni bljesak s imenom Perica“.
Sam Percl pak pojašnjava svoje post-robotske glazbene sklonosti i ulazak u nišu koja mu je otvorila vrata uspjeha: „Pjevam folk-muziku. Onu istu muziku protesta koju pjevaju Dylan, Donovan i drugi mladići na mnogim stranama svijeta. Dylan je započeo rat za ispravnu misao. On je prvi propjevao snažnim i svima dostupnim riječima. Njegova muzika me ponijela.“ U istom broju „Plavi vjesnik“ s ponosom donosi još jednu ekskluzivnu vijest: Percl će od idućeg broja imati i svoju redovnu kolumnu. Uzgred, do nje glazbenu kolumnu ima i Fran Potočnjak, glazbeni urednik RTV Zagreba a simbolično sve veće okretanje prema glazbi i tinejdžerskim čitateljima redakcija „Plavca“ pokazuje i sad već redovnim objavljivanjem zvijezda (najčešće onih glazbenih) na naslovnici lista.
Kultni zagrebački Roboti – slavni i po velikom domaćem hitu „Mramor, kamen i željezo“, prepjevu njemačke „Mramor, Stein und Eisen bricht“ – kroz koje je prošlo mnogo sjajnih glazbenika, zbog nastupa u prestižnim talijanskim klubovima preimenovani su u The Five Up no na EP-ju snimljenom 1967. za Jugoton opet koriste staro ime. I oni su ostali vjerni coverima kojima je poseban ton davao vokal Tonyja Studenog. Bio je tu hit Sama & Davea „Hold On I’m Coming“, hrvatski prepjev „Oh, Jeee… (I Ain’t Gonna Eat Out My Heart Anymore)“ s Tonyjevim R&B vokalom i odličnim gitarskim solom, zanimljivom instrumentalnom verzijom „Taste Of Honey“ te garažnom psihodelijom ogrnutu „Ha Ha Ha“ (prepjev „Treat Her Right“ Roya Heada). I Roboti su prošli put tako tipičan za VIS-ove s početka šezdesetih odnosno od izvornih nadahnuća Shadowsima polako se okretali „beatu“ pa soulu, rhythm and bluesu i materijalu usuglašenom s duhom drugog dijela šezdesetih. Prvi nastup imali su u znanoj plesnoj dvorani na Ribnjaku da bi ih „Maramor, kamen i željezo“ koji je postao hit na Radio Zagrebu doveo do televizijskih emisija i nastupa diljem Jugoslavije. Odlazak u Rim na poziv menadžera Baffigija i svirke u poznatom klubu „Piper“ 1966. je skrojio postavu u kojoj su od starih članova ostali pjevač Tony Studeni i gitarist Ivica Cokan kojima su se pridružili bubnjar Viktor Hromin, orguljaš Ivan Balić (pridošlice iz Bijelih strijela) te basist Mario Anžek. Kao The Five Up krenuli su prema southern-soulu Wilsona Picketta i Otisa Reddinga i proto-funku Jamesa Browna. Svi su ti utjecaji te žestoka svirka s „čudovišnim“ Voxovim pojačalima od 300 vata (o kojima su s ushitom pisali domaći novinari) očiti i na EP-ju. Uostalom u „Plavom vjesniku“ (1. lipnja 1967.)pod znakovitim naslovom „Beat je mrtav! Živio rhythm and blues!“, Roboti odnosno The Five Up govore o promjenama u zvuku i svojim novim uzorima: Pickettu, Otisu, Stevieu Winwoodu, Percyju Sledgeu…
Među brojnim zanimljivim grupama iz šezdesetih koje nisu ostavili diskografskog traga no čiji su članovi bili itekako značajni u kasnijim desetljećima, su i osječki Dinamiti. Počeli su 1961. kao Tornado a zatim preimenovani u Kon-Tiki, a pod novim su imenom krenuli 1963. okupljeni oko pjevača Krunoslava Kiće Slabinca i solo gitariste Antona Nikolića Tuce. Prva faza s Kićom kao frontmanom obilježena je instrumentalima i coverima poput Charlesove „Crying Time“ a dolaskom novog pjevača Dade Topića, sa starim bubnjarem Ratkom Raletom Divjakom i basistom Albertom Krasnićem te sjajnim mladim gitaristom Josipom Jozom Bočekom okreću se agresivnijem gitarskom „rokerskijem“ zvuku. Nažalost i Dinamiti nisu ostavili diskografskog traga jer su Boček i Topić napustili band i 1969. otišli u Korni grupu a Divjak – kasnije bubnjar Timea – započeo uspješnu samostalnu karijeru vrhunskog jazz bubnjara. Počast svojim rock ‘n’ roll korijenima Kićo Slabinac je pak odao 1981. snimivši veoma dobar album „Rock & Roll“ s coverima vremešnih rock hitova Chucka Berryja, Billa Haleya, Carla Perkinsa…
