Na današnji dan 30.ožujka 1945. rođen je Eric Clapton.
„Pitate me što je blues? On je majka američke glazbe. Baš to – prapočelo svega. Izvor!“
Vremešni navodi B.B. Kinga kao da su smišljeni i izrečeni za najjezgrovitiji opis karijere Erica Claptona. Fabuloznog „minulog rada“ o kojem osim njegove sjajne diskografije sugestivno govori dokumentarac „Eric Clapton: Life In 12 Bars“. Iliti, „Život u 12 taktova“. Budući da oni označavaju „blues dvanaesticu“, zapravo život u znaku bluesa.
Clapton za mlađe fanove koji su ga prvi put čuli u devedesetima možda nije (više) Bog no bez fanovskog navijanja ili žanrovskih nagnuća, svatko tko imalo poznaje glazbu mora skinuti šešir pred bogovski talentiranim glazbenikom od kojeg smo dobili (i dobivamo) božanske glazbene trenutke nadahnute naslijeđem bluesa.
„Jedino me seks odvraćao od glazbe, područja u kojem sam počeo ozbiljno istraživati blues. Jako mi je teško opisati osjećaj koji sam doživio slušajući prvu ploču bluesa, mogu samo reći da sam ga prepoznao odmah. Osjećao sam se kao da mi netko pokazuje nešto što već znam, iz nekog drugoga, prijašnjeg života. U toj je glazbi bilo nešto iskonski umirujuće, i prodirala je ravno u moj živčani sustav – činilo mi se kao da sam tri metra visok. Takav osjećaj obuzeo me kad sam prvi put slušao Sonnyja Terryja i Brownieja McGheeja kako pjevaju u emisiji Strike Maca – isto se zbilo i kad sam prvi put čuo Big Billa Broonzyja (…) Nakon toga poče sam učiti svirati kao Jimmy Reed, koji obično svira fraze od dvanaest taktova (…) Budući da ne mogu ostaviti nešto nedovršeno, i ako bih si zadao nešto savladati u jednome danu, ne idem spavati sve dokne okončam posao. Tako je bilo i sa tim dvanaestotaktnim blues rifom. Radio sam na njemu sve dok mi nije postao dijelom metabolizma“ (Eric Clapton u „Autobigrafiji“).
Ostalo je, povijest o kojoj svjedoči povijest „bijelog bluesa“ (i blues rocka) materijalizirana trajno žarećim albumima Bluesbreakersa („John Mayall Bluesbreakers with Eric Clapton“ iz 1966. iz vremena kad je Clapton svirao Gisbson Les Paul Standard)), Creama („Disraeli Gears“ iz 1967. i godinu kasnijeg „Wheels Of Fire“), jedinog albuma Blind Faitha te samostalnim zgodicima.
Poput uvodnog sjajnog dvojca „Eric Clapton“ i „461 Ocean Boulevard“ iz 1970. i 1974., senzacionalnog dvostrukog „Layla“, „Slowhanda“ iz 1977. „Journeymana“ iz 1989. te niske albuma preporođenog Claptona od „Unplugged“ projekta iz 1992. naovamo. Mislim naravno na blues albume poput „From The Craddle“ (1994.), „Sessions For Robert Johnson“ (2005.), kolaboracije poput one s B.B. Kingom i J.J.Caleom te sjajnog „Play The Blues – Live from Jazz At Lincoln center“.
Claptonova karijera – kroz koju se kao crvena nit provlači misija bluesmana duboko uvjerenog da je „dvanaestici“ mjesto u popularnoj kulturi – bila je vraški turbulentna.
Kao i mnogi koji su na isteku šezdesetih bili spremni i na podlakticu tetovirati „Clapton is God“, s gnušanjem sam se cerio i šugavim kokainskim albumima iz sedamdesetih a onda, još i više, šminkerskim „mainstream“ projektima iz osamdesetih. Držao sam, kao i mnogi stari fanovi, da se „Bog“ prizemljio, da je tek još jedan blefer u Armanijevom odijelu, bivši bluesman nevrijedan vlastite „bolje prošlosti“.
Krivo. Clapton je možda uskočivši u ispeglani „mainstream“, napustio sirovi blues koji mu je zajedno s opijatima tekao venama (o čemu simbolično govori i Claptonovo posezanje za starim blues standardom „Dope Head Blues“), pionirski hard-rock blues kojeg je sam skovao s Yardbirdsima (svirajući Fender Telecaster s Voxovim pojačalom) i Creamom, opojni blues Delte kojeg je, kao i alkohol, ispijao „na dušak“… no spasio si je život. Te, što je najvažnije, stvorio platformu s koje se mogao vratiti natrag. U blues.
Claptonov „Unplugged“ bio mi je – priznajem – najprije odveć šminkerski ustupak novom trendu no kasnije ipak legao kao svojevrsni korektiv nabujalog „akustičarskog“ produkcijskog fenomena. Konačno, bez „Unpluggeda“ ne bi bilo ni kasnijih blueserskih projekata baš kao što ni bez obnovljenog zanimanja za Cream – na koje su se obilato naslonili mnogi stoneri poput Queens Of The Stone Age ili pak Jack White – ne bi ponovo bilo onog „creamovskog“ masnog a moćnog gitarskog zvuka na samom rubu distorzije kojeg je s Gibsonovim gitarama Les Paul SG, Firebird, SE 335, Voxovom pedalom i Marshall pojačalom Clapton upisao u vječnost.
