Bliži se vrijeme kad će Jadrolinijin trajekt „Oliver“ prepun poklonika Olivera Dragojevića zaploviti iz Splita za Velu Luku da bi još jednom odalo počast velikom pjevaču na dan njegove smrti. Još jedna je to prilika za sjećanje na pjevača koji je bio i ostao „The Voice“ a kojemu je ovih dana na dvostrukom vinilu Croatia records objavila kompilaciju „25 Greatest hits“. A hitovi su doista najveći i trajno žareći, baš kao i dueti koji su uvršteni na kompilaciju.
„Šta’š mi ti govorit – grub si ka pas!“
E baš tako me „počastio“ Oliver dok smo Momčilo Popadić Pop i ja za jednog Festivala na Prokurativama u osamdesetima zlobno komentirali stajling festivalskih zvijezda pa se, onako usput, uz neobuzdani smijeh dotakli i notornog Dragojevićevog odjevnog stila iz dana „Copacabane“. U tom je trenu pored nas prošla jedna od festivalskih uzdanica razdrljenih mužjačkih grudi u čijem se runu gubio zlatni lančić. Slijedio je Oliverov prilično glasni komentar „a ovi je grublji i od tebe i od Popa samo mu to još ni’ko nije reka’“.
Bio je to tipični Oliver. Jer „njegov je humor pravi dalmatinski, velolučki… Zna biti neugodan i naizgled jako uvredljiv, ali to je naprosto poseban tip komunikacije. Oliver se tim humorom hrani“, kazala mi je prije dvadesetak godina njegova velolučanka Meri Cetinić. Kako točno. Uostalom, Oliver je bio taj koji mi je ispričao i doskočicu o Meri kad je u vrijeme hita „Ja sam žena“ silazeći s trajekta u trenu zaradila komentar dvojice starih velolučana „vidi je, da je ona žena!“
Vela Luka je zacijelo profilirala Olivera jednako kao i Split. Zapravo, obje su ove sredine – premda jedna otočka i malomišćanska, a druga gradska – imale veoma jasna pravila preživljavanja i opstanka te stroge regule kojima se stjecao ulični kredibilitet. Valjalo je – kako to s pravom piše Tolja Kudrjavcev u svojem „Vječnom Splitu“ – biti žovijalni kozer i šarmer ne želiš li da te odbace, marginaliziraju ili – što je najgore – ridikuliziraju.
Oliver je to zarana shvatio. Istina, njegov su zarazni šarm i duhovitost prirodni jednako kao i golema muzikalnost, no – kao i hrapavi glas – valjalo ih je „kultivirati“: izbrusiti i uzgojiti. Valjalo je u samoobrani naučiti „gaditi“. A to splitsko „umijeće gađenja“ (isto kao i šibensko „ruganje“) tipična je dalmatinska disciplina. Pače, vještina koja zahtijeva duhovitost, ekvilibrističku verbalnu spretnost, obilatu dozu sarkazma i ironije te vještinu balansiranja na samome rubu provalije. Točnije na samoj oštrici koja duhovitost s kojom ćete „proći lišo“ dijeli od sankcija za brutalno vrijeđanje sugovornika. Vještina je to koja, posebice ako si neuhranjeni očalinko s nadimkom „Ćoro“ koji u Luku dolazi za školskih praznika ili je među manjima u razredu, omogućuje preživljavanje. Oliver je zanat dobro svladao. Pače, i usavršio ga.
O tome će spremno svjedočiti svi koji su ikada s Oliverom pokušali ući u verbalni duel ili pak svjedočili batudama i razmjeni „prijateljske“ i one druge verbalne paljbe. A ja sam tome bio i svjedok i meta. Posebice za onih višesatnih čekanja na zagrebačkom aerodromu dok ne stigne kasni večernji zrakoplov iz Rima kojim smo išli za Split. Vječno je kasnio a mi kratili vrijeme u aerodromskom kafiću uz – kako tko – Hennessy i kave. Jednom smo tako raspravljali o njemu tako omiljenom Pinu Daniele čiji mi se novi album, za razliku od Olivera, nije nimalo svidio. Nakon sve žučljivije rasprave Oliver ju je presjekao riječima „Ne znaš ti o muzici ni k…a!“ i prešao za jedan od susjednih stolova. Pola sata kasnije, zajedno smo ušli u zrakoplov uz ćakulanje kao da se ama baš ništa nije dogodilo.
Sam Oliver je mnogo puta u intervjuima govorio o sebi kao „privatno zajebanom igraču“. Jer, kako je rekao „vrijeđam, gunđam, pijem, volim sve ono što vole normalni ljudi, nisam umjetan!“.
Kao i svaki Dalmatinac, pače, Mediteranac, nije volio gubiti na kartama, u biljaru, ni u balotama ali kao pravi horoskopski Strijelac (baš kao i ja) ni priznati da je u krivu.
Pišući o Oliverovu velikom koncertu u Lisinskome 1983. zapisao sam da je Oliver oduvijek bio skloniji baladnom iskazu negoli šlagerskoj varijanti dalmatinske poskočice te da je teško razumjeti zašto humpa-cumpa pjesmuljke izvodi na koncertima. Jer, napisao sam, Oliverov je adut uvijek bila „sposobnost emocionalnog bojanja atmosfere“ pa nije jasno čemu posezanja za imitatorstvom Toma Jonesa“. Oliver se, posve očekivano, naljutio i uvrijedio, držeći da sam bio u krivu. Pola godine kasnije u intervjuu za Nedjeljnu Dalmaciju i dalje me nastojao razuvjeriti i braniti svoju koncertnu strategiju: „…Ti si za zagrebački koncert u Lisinskome zapisa kako mi ne trebaju pisme „poskočice“, kako mi ne treba konferanca i imitacije Toma Jonesa. A znaš li šta su mi ljudi iz publike rekli? Kažu da su jedva čekali da čuju koji „škerac“, da su guštali ka prasci kad sam piva Toma Jonesa… A da pivan samo po tvome i mome guštu, bi li mi ti hranija dicu!“.
Kad sam ga nakon sjajnih koncerata u pariškoj L’Olympiji i Carnegie Hallu u New Yorku čiji su forte bile balade u jazzy aranžmanima podsjetio na našu davnašnju „polemiku“ kazao je: „A i ti pamtiš sve šta ne triba. Bilo je drugo vrime“.
Nije mogao znati da je „vrime“ i nakon smrti i dalje ostalo na njegovoj strani. Dvostruki vinil u izdanju Croatia records to najbolje pokazuje.
