James Taylor jedan je od vodećih američkih singer-songwritera čija se plodna karijera rock-trubadura protegnula od kasnih šezdesetih do dvijetisućitih. Taylor je glazbu počeo pisati kao 17-godišnjak za vrijeme hospitalizacije zbog mentalnih problema, a nakon kraćeg boravka i pokušaja proboja na njujorškoj sceni, 1968. je preselio u London. Tamo je u produkciji Petera Ashera za Apple, etiketu u vlasništvu Beatlesa , 1969. snimio nastupni album „James Taylor“. Unatoč uspjelim introspektivnim temama odsviranim pod jakim utjecajem country-rocka i vrsnim skladbama poput „Carolina In My Mind“, album je prošao nezapaženo pa se Taylor vraća u SAD.
Nakon emocionalne i profesionalne veze s Joni Mitchell u veljači 1970. na etiketi Warner Brothersa objavio je „Sweet Baby James“. Bio je to prvi u nizu iznimnih albuma. Osim bolno ispovjedne „Fire and Rain“ – koja je potaknuta samoubojstvom bliske prijateljice no govori i o užasu ovisničkih kriza u pokušajima skidanja s heroina – na albumu se našla i naslovna tema koja je postala koncertni standard svih kasnijih nastupa. Album je u produkciji Petera Ashera sniman koncem prethodne godine u Los Angelesu a osim singla „Fire And Rain“ koji je došao do trećeg mjesta Billboardove rang liste uspješan je bio i singl „Country Road“. Žanrovski – složila se većina krtitičara – album je bio uspjela mješavina utjecaja Banda, Dylana u njegovoj country fazi ali i melodioznog popa, gospela, bluesa… Primjerice „Country Road“ – jedna od tema koja govori o samoći i individualnom putu nakon kraha ideje iz šezdesetih da se zajedničkim angažmanom može na bolje promijeniti svijet – ima jednostavnu „trubadursku“ akustičnu gitaru nadahnutu folkom, „Sunny Skies“ je brži broj s natruhama jazzy stilizacija i upečatljivih pozadinskih vokala no unatoč „optimističnoj melodiji“ također govori o dešperaciji lika koji „spava jutrom“ a plače noću pitajući se je li ga život obilazi. „Steamroller “ je veoma dobar blues podržan puhačima tre s obvezatnim gitarskim solom no koji se ruga silnim pretencioznim blues grupama iz tog vremena a „Blossom“ pravi kantautorski folky biser – pokazat će se kasnije – tipičnog Taylorovog iskaza. Naslovna tema koja je otvorila album bila je jednako uspjeli križanac countryja i dječje uspavanke.
Sljedeći „Mud Slide Slim & The Blue Horizon“ iz travnja 1971. mada zadržavši trubadursku folky rock stilistiku donio je zaokret prema popu naglasivši već ranije znan osjećaj za melodioznost (kao u „Blossom“) te s obje strane Atlantika bio pri vrhu top lista. Taylorova verzija skladbe Carol King „You’ve Got A Friend“ bila je pak jedan od najvećih hitova 1971. došavši i na vrh Billboardove rang liste singlova te donijevši Tayloru Grammyja u kategoriji najbolje muške izvedbe pop pjesme.
Jednako uspješan bio je i singl „Long Ago And Far Away“. Riječ je o klasičnoj nježnoj Taylorovoj baladi u kojoj su mu „ruke“ dali Joni Mitchell s pozadinskim vokalom i Carole King svirajući klavir (što broj gura u društvo „You’ve Got A Friend“). „You Can Close Your Eyes“ melodijski je na tragu „Carolina On My Mind“ (ali i tadašnjeg iskaza Cata Stevensa s druge strane Atlantika) a snimljena kao rasni kantautorski broj uz vokal (podržan pozadinskim) i Taylorovu (veoma upečatljivu) folky akustičnu gitaru. Pjesma je (navodno) bila posvećena Joni Mitchell. Odlična balada „Highway Song“ (koju je prije Jamesa snimio njegov brat Alex) snimljena je uz pratnju banda a koristi motiv autoputa kao metaforu potrage za srećom i sigurnošću samog Taylora koji nije bio načisto kako se nositi sa statusom nove pop/rock zvijezde. Naslovna „Mud Side Slim“ bila je još jedna lijena tema snimljena s bandom uz naglašeniji učinak basa i konga Russa Kunkela te razigranog klavira i gitare ali i bogatih pozadinskih vokala.
„One Man Dog“ objavljen 1. studenog 1972. dao je još jedan hit-singl „Don’t Let Me Be Lonely Tonight“; tipičnu baladu na tragu „You’ve Got A Friend“. Dakako uz klavir i bendovsku pratnju, jazzy natruhe i saksofonski solo koji je broju dao i aromu velikih balada produkcije Tin Pan Alleya. „One Man Parade“ je imala diskretni latino štih zahvaljujući Kunkelovim udaraljkama te pozadinske vokale Carol King, Jamesovog brata i sestre (također glazbenika) i nove partnerice Carly Simon. Zanimljiva je i „rasplinuta“ skladba „Someone“ koju je napisao i na akustičnoj gitari prepoznatljivo odsvirao John McLaughlin . Album je imao čak 18 – mahom kratkih skladbi – no iako je dospio do četvrtog mjesta Billboardove rang liste (uz pohvale vokalnih kolaboracija Taylora i Carly Simon) bio je razmjerno razočarenje za publiku. Baš kao i slijedeći „ Walking Man“ iz lipnja 1974. S dominantnim mračnim raspoloženjima – posljedicom Taylorovih sukoba s ocem – i oporih komentara američke politike, album nije dao ni jedan hit. Zanimljiva je ipak bila „Rock’nRoll Is Music Now“ (bliža Eltonu Johnu nego li ranijim Taylorovim brojevima) i to zbog gostovanja Paula i Linde McCartney kao pozadinskih pjevača u završnici broja i beatlesovske gitare.
Uspješni „Gorilla“ i „In The Pocket“ objavljeni su 1975. i 1976., kao svojevrsni sestrinski albumi. Donijeli su povratak u autorsku i izvođačku formu, ali i visoke pozicije na rang listama skladbama „How Sweet It Is (To Be Loved By You)“ – nadahnutim coverom standarda Marvina Gayea , „Mexico“, „A Junkie’s Lament“, „Shower The People“, „Money Machine“, „Angry Blues“… I „J.T.“ iz 1977. također je bio uspješan s rhythm and blues stilizacijama, a prvi singl skinut s albuma „Handy Ma“ postao je i veliki američki hit. „Flag“ objavljen u svibnju 1979. je također dobro prošao kod publike, no formula koju je Taylor rabio na tri uzastopna albuma potrošila se, premda je skladba „Millworker“ imala uspjeha i čak postala standard koji su kasnije snimile mnoge pjevačice.
