Na današnji dan 17. svibnja 2013. Daft Punk su objavili četvrti album „Random Access Memories“. U hipu je dospio na vrh rang lista s obje strane Atlantika te osvojio pet Grammyja (među njima i onaj prestižni za najbolji album godine).
Fanovi Daft Punka tada su zacijelo zaslinili kad je nakon poduže diskografske neaktivnosti singl „Get Lucky“ – tipičan daftpankovski raspašoj za plesne podije – najavio novi album. No, bili su u krivu. Album „Random Access Memories“, s kojeg je skinut i drugi singl „Lose Yourself To Dance“ uz kojeg također noge same plešu, mahom nema previše veze sa spomenutim singlovima. Je li mu to mana? Nipošto jer svih preostalih 11 brojeva s albuma, bolji su od njih!
Recimo, uvodna „Give Life Back To Music“ uhougodna je stilizacija s jednom nogom u sexy-grooveu soula na tragu albuma Marvina Gayea s početka osamesetih i vocoderskog-popa kojim su ELO dosegli vječnost. Ni jedno ni drugo nije „my cup of tea“ odnosno i veliki Marvin mi je bio draži početkom sedamdesetih nego li kasnije baš kao što je power-pop i „beat“ dimenzija ELO za me bila daleko inspirativnija od Lynnovih očijukanja sa vocoderima i sintovima. No, unatoč tome, nastupni broj „Random Access Memories“, u trenu mi se zalijepio za uho kao savršeno balansiran komad retroa (spomenutim utjecajima valja dodati i funky gitaru na tragu diskoidnih stilizacija Chica što i ne čudi zna li se da se Daft Punku u studiu priključio i Nile Rodgers!).
Fluidna laganica „The Game Of Love“, kao i prethodni broj, sjajno zbraja „procesirani“ vokal i klavijature na tragu naslijeđa sinti-popa (ovog puta s primislima na Ultravox) sa ritam sekcijom (i to kakvom: Nathan East na basu a John „JR“ Robinson za bubnjevima) te pedal-steel gitarom nezaobilaznog Grega Leisza i gitarskim učincima Paula Jacksona Jr. „Giorgio By Moroder“, sjajna posveta kultnom producentu i ključnoj figuri euro-disca, zanimljiv je ispovjedni „narativ“ samog Morodera iznad tipične „moroderovske“ instrumentalne potke a „Within“ pak odlična laganica s „klasičnim“ klavirskim uvodom Chillyja Gonzalesa na kojeg se lijepi pratnja i, naravno, „procesirani“ vokal.
Ako već niste shvatili do sada evo i izravne dijagnoze: Daft Punk su u studiju okupili vrhunsku ekipu glazbenika no uključenjem Morodera te – još i više – Nilea Rodgersa koji je odsvirao većinu brojeva na albumu, uspout odali počast uzorima na koje su se nekoć tako rado „semplerski“ naslanjali i rado ih citirali. „Random Acess Memories“ je zapravo svojevrsna javna objava banda koji eto na jednom mjestu – i to „živom svirkom“ u studiju a ne semplerskim pozajmicama – govori o svojim utjecajima te srodnicima i na elektroničkoj i na, najšire shvaćenoj, indie sceni. Stoga u „Instant Crush“, vokalom (i gitarskim solima) gostuje Juliana Casablancasa iz Strokesa. Skladba je također jedan od aduta albuma i „komad“ koji se mirne duše mogao naći i na ovogodišnjem albumu Strokesa kao ogledni primjer poetike ovog njujorškog banda.
„Lose Yourself To Dance“ – bio je nimalo slučajno odabran kao drugi singl – kao nešto radikalno drugačije. Gitara Nilea Rodgersa i muskuklativan učinak ritam sekcije uz vokal Pharrella Williamsa, temu odvlače u prostor Chica i – ponajviše – Princea. Prava posveta plesnoj glazbi osamdesetih s aromom novog doba. „Touch“ je bila nova „ambijentalna“ electro-pop tema kojoj korijeni, posebice u uvodnom „košmarnom“ dijelu, sežu u doba Tangerine Dreama i njihovog „Rubycona“ dok se raplet temelji na čudnom spoju funkoidnih citata Curtisa Mayfielda, rasplesanog „orkestralnog“ dijela, pseudo-operetnih dionica…
Za divno čudo, konačan rezultat zbrajanja tako šarenih djelića je – sjajan! „Get Lucky“ je kao i „Loose Yourself To Dance“ odličan plesni komad ali i, kladio bih se, svojevrsni hommage jazzy-rocku Steely Dana u refrenu broja. „Beyond“ te „Motherboard“ su čudesne kolaboracije Daft Punka, studijskih glazbenika s kojima su realizirali cijeli album (Liesz, Paul Jackson Jr, Chris Caswell), izvanserijskog bubnjara Omara Hakima te velikog orkestra a „Fragment Of Time“ još jedan ulazak u „steelydanovske“ stilizacije uz pomoć starog suradnika Todda Edwardsa kao vokaliste. Dva zaključna broja donijela su odličnu kolaboraciju s Panda Bearom u „Doin’ it Right“ te idealnu, tipičnu Daft Punk, završnicu domišljenu kao velebna elektronička misa s modularnim sintom u prvom planu i sjajnim bubnjanjem Omara Hakima.
Ako su htjeli barem malko podsjetiti na korijene i vlastite glazbene poetike ali i na one najinspirativnije dijelove „plesne“ zvukovnice kasnih sedamdesetih i osamdesetih, Daft Punk su bezrezervno uspjeli. No. Čak i da nije tako „Random Acecess Memories“ je naprosto bio i ostao sjajan album!
