Na današnji dan 19, siječnja 2006. preminuo je velikan soula i rhythm and bluesa Wilson Pickett.
Pickett je uz Otisa Reddinga bio još jedna velika pjevačka zvijezda deep soula iliti južnjačkog soula. Bio je izvođač (a dijelom i tvorac) klasičnih zgoditaka soula za plesne podije poput „In The Midnight Hour“, „Land of 1000 Dances“, „Mustang Sally“, „Funky Broadway“… te emocijama natopljenih soul balada. Za razliku od Otisa Pickett je imao trajnu sklonost prema sirovijim i eksplozivnijim brojevima s dubokim korijenima u robusnom rhythm and bluesu pa su i njegove laganice – poput hitoidnog covera „Hey Jude“ Beatlesa sa iznimnim učinkom gitariste Duanea Allmana – imale žestoke sviračke dionice i izvedbe.
Pickett je također bio jedna od bitnih karika u formatiranju južnjačkog soula. Ponajviše svojim snimkama iz prve polovine šezdesetih kada je u Memphisu i Muscle Shoalsu u Alabami snimao sa znanim session glazbenicima poput družine Booker T & MG’s-a ili studijskim glazbenicima iz Fame studija.
I Pickettovi korijeni su bili u rhythm and bluesu. Točnije u grupi Falcons s kojima je početkom šezdesetih snimio i R&B hitove „I Found A Love“, „If You Need Me“ (koju su kasnije snimili i Rolling Stones) te „It’s Too Late”. Samostalnu karijere počinje na etiketi moćnog Atlantica pa u Staxovim studijima u Memphisu 1965. snima hit singl „In The Midnight Hour“. Bio je to plod uspjele autorske suradnje tekstopisca Picketta i skladatelja Stevea Croppera te tipičan broj južnjačkog soula s prepoznatljivim uletima puhača, proto-funk ritmom i izrazito emocionalnim vokalom. Snimljen u svibnju u produkciji znanog Jerryja Wexlera „In The Midnight Hour“ (na kojem su svirali MG’s no bez orguljaša Bookera T Jonesa kojeg je zamijenio Isaac Hayes) se prodao u više od milijun primjeraka. Uspjeh singla očekivano je doveo do brzog objavljivanja istoimenog albuma „In The Midnight Hour“ . Na albumu snimljenom tijekom tri sessiona u Stax studijima u Memphisu očekivano su se našli i singlovi iz ranijih godina pa i čak tri broja iz vremena Falconsa a osim naslovne skladbe koja je do danas ostala Pickettov „klasik“ na albumu se našlo i osam skladbi koje je napisao ili supotpisao.
S albuma je te iste 1965. skinut i singl „Don’t Fight It“. Iste sezone objavljuje još dva velika hita: „634-5789 (Soulsville, U.S.A.)“ koja postaje novi standard (pored ostalih snimio ju je i Ry Cooder na albumu „Borderline“) te „Ninety-Nine And A Half (Won’t Do)“. Oba broja bila su adut na slijedećem studijskom albumu „The Exciting Wilson Pickett“ čije snimanje počinje koncem 1965. u Fame studiju u Muscle Shoalsu u Alabami. Bio je to pametan potez jer u Fameu nastaju neki od njegovih najvećih hitova poput megauspješne „Land of 1,000 Dances“. I na novom se albumu – što je i običaj američke diskografije tog vremena – našao i već potvrđen hit „In The Midnight Hour“. Bilo je to najznačajnije, najplodnije i najuspješnije razdoblje Pickettove karijere provedeno na etiketi Atlantica pa se redom nižu hitovi poput covera „Mustang Sally“ (Maca Ricea) koja postaje udarni broj albuma „Wicked Pickett“ (1966.) te „Funky Broadway“ – noseće skladbe albuma „The Sound Of Wilson Pickett“ (1967.). I na ovom potonjem – doslovno zbirci velikih hitova – snimljenom u produkciji Jerryja Wexlera sa Pickettom su u studiju bili znani session glazbenici i producentsko-aranžerska ekipa poput Spoonera Oldhama i Chipa Momana. S niskom vrsnih brojeva poput „I Found A Love“, „I Need A Lot Of Loving Everyday“, coverom „You Can’t Stand Alone“, bluesom „Something Within Me“ te veličanstvenom „Love Is A Beautiful Thing“ koja je zaključila album, „The Sound Of Wilson Pickett“ je bio i ostao njegov ključni i najbolji album iz šezdesetih.
