Na današnji dan 4. prosinca 1982, The Jam su bili na vrhu britanske rang liste četvrtim No.1 hitom „Beat Surrender“. Bio je to i njihov posljednji singl jer godinu kasnije odlaskom Paula Wellera band se raspao.
The Jam su karijeru započeli svirajući covere mod standarda i R&B-ja šezdesetih u lokalnim klubovima, a 1976., kada mnogi punkeri tek započinju držeći – kako je tada propagiralo i neslužbeno punk-glasilo fanzine „The Sniffin’ Glue“ – da su „tri akorda dovoljna za band“, bili su već i grupa s bogatim repertoarom i vlastitim autorskim materijalom. Žestoki koncerti i skladbe u kojima su se miješali utjecaji ranih The Who i Kinksa ali i energija Sex Pistolsa, priskrbili su im kultno sljedbeništvo. Prvijenac „In The City“ kod dijela kritike proglašen je tek zagovorom mod-revivala, a Jam kopijama The Who, no album je ipak dao naslovnu temu kao hit-singl i još nekoliko solidnih brojeva.
Teme poput „Bricks and Mortar“ i „Away From The Numbers“ karakterizirala je punkerska energičnost i hard-rock riffovi kao pozajmice gitarskog rukopisa Petea Townshenda. Sljedeći „This Is The Modern World“ bio je slabiji, no „All Mod Cons“ iz 1978. ponovno predstavlja grupu i Paula Wellera u zavidnom izdanju. Wellerovi su tekstovi, naime, bili britki komentari o show-businessu kao u „To Be Someone…“, pronicljiva zapažanja britanskog društva u skladbama „In The Crowd“ i „A Bomb On Wardour Street“ te žestoke političke kritike. Najbolji primjer bila je skladba „Down In The Tube Station At Midnight“, koja je govorila o antiimigracijskoj britanskoj rasističkoj politici (vraški aktualnoj i danas). Album je ujedno svojim eksplozivnim riffovima i Wellerovom brit-pop poetikom potaknuo i pravi mod revival.
Sjajni album „Setting Sons“ iz 1979. potvrdio je Wellera kao jednog od najznačajnijih skladatelja na britanskoj sceni, autora sposobnog za intimna promišljanja o iznenadnoj slavi, kritičke opservacije o trajnom britanskom klasnom sukobu, ali i kao skladatelja rafiniranih pop melodija. Album je dao niz zgoditaka poput „Eton Rifles“, „Little Boy Soldiers“, „Thick As Thieves“, „Wasteland“, ali opet i jednu obradu soul standarda, ovoga puta „Heatwave“.
„»Sound Affects“ iz 1980. nastavio je iznimnu seriju. Prethodio mu je megahit „Going Underground“, a sa samoga albuma skinuti su uspješni singlovi „Start!“ i „That’s Entertainmet“. Godinu kasnije Jam su ponovno uspješni No.1 singlom „Town Called Malice“ koji stiliziranim soulom na tragu Motownove produkcije šezdesetih najavljuje album „The Gift“: uspjeli projekt rock-soula snimljen s gostujućim saksofonistom Keithom Thomasom i trubačem Steveom Nicholom. Uslijedila je koncertna promocija albuma, no Weller je najavio odlazak iz grupe. S oproštajne turneje objavljen je koncertni „Dig The New Breed“, a nakon hit singla „Beat Surrender“ Jam se razilaze. Weller je osnovao The Style Council a onda započeo sjajnu samostalnu kareijeru a Bruce Foxton – nakon blijedih solo albuma – priključio se Stiff Little Fingers.
Za fanove koji nemaju studijske i koncertne albume iz „realnog vremena“ prava nabavka je „The Jam Collection“; dvodijelni je CD s 25 manje poznatih skladbi i B-strana singlica te svojevrsno prošireno izdanje zbirke „Extras“ iz 1992. Objavljivanje te kompilacije isključivo Wellerovih skladbi bilo je potaknuto njegovom kultnom pozicijom na britanskoj sceni 90-ih i ugledom jedne od najutjecajnijih figura britpopa. Kompilacija je logičan nastavak zbirke „Greatest Hits“, na kojoj su se, osim zgoditaka s albuma, našle i singl-uspješnice. Za one hard-core fanove objavljen je „Direction Reaction Creation“ kao peterodijelni je box kojim je obilježena dvadeseta obljetnica objavljivanja nastupnog albuma, a osim svih kronološki složenih studijskih snimaka, pridodane su i 22 prije neobjavljene skladbe. Alternativne verzije i demo-snimke našle su se na cijelom jednom CD-u.
