Na današnji dan 22. lipnja 1971. Joni Mitchell je objavila album „Blue“ – jedan od najboljih albuma nekog od ženskih autora/izvođača u povijesti popularne glazbe.
Nakon što je – kao protégé Davida Crosbyja koji je album i producirao – u ožujku 1968. na etiketi Reprisea objavila samostalni prvijenac znan i po njenom imenu i kao „Song To A Seagull“, Joni Mitchell je na „mala vrata“ ušla na uzavrelu kantautorsku scenu Los Angelesa. Iako je album imao manjkavosti zbog produkcijskih mana (Crosby je naime inzistirao da se glas snima i kao „odbijanac“ od otvorenog klavira što je dovelo do neželjenog šuma) Joni je brojnim koncertnim nastupila stjecala naklonost publike koja je rado dočekala slijedeći „Clouds“. Snimljen mahom u Joninoj produkciji i glazbenoj pratnji (kao gost bio je samo Stephen Stills svirajući bas) te objavljen 1. svibnja 1969. donio je njene izvedbe skladbi koje je ranije uspješno pisala za druge izvođače: „Chelsea Morning“, „Both Sides, Now“ i „Tin Angel“ ali i fascinantne nove brojeve poput „Songs to Aging Children Come“.
A onda je u travnju 1970. došao „Ladies Of The Canyon“ i otvorio niz impresivnih albuma u novoj dekadi. Bio je to u prvom redu projekt „novih svitanja“ uz početak otklona od folk korijena u korist slojevitijih aranžmana i duljih instrumentalnih pasaža. Najviše u brojevima poput „The Arrangement“, „Rainy Night House“ i „Woodstock“. Nagovještaji jazza našli su se pak u „For Free“ i „Conversation“. Kao album koji je u mnogome utjelovio raspoloženje „generacije Woodstocka“ – ne samo u skladbi posvećenoj festivalu na koji nije stigla zbog prometnog kaosa a koju su CSN&Y pretvorili u hit – album je također pokazao i Jonino umijeće u kreiranju sugestivnih glazbenih i poetskih priča. Poput one o životu u provincijskom gradiću („Morning Morgantown“), o „kompliciranim“ ljubavnim vezama („Conversation“), ekologiji (u zaraznoj „Big Yellow Taxi“) ili o prolaznosti života u „The Circle Game“ oplemenjenoj pozadinskim vokalima Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga.
Ako je odličan „Ladies From A Canyon“ koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove „Woodstock“ i „Big Yellow Taxi“ bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći „Blue“ bio je pravo remek djelo. Objavljen 2. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu.
Joni je u 1970. godinu ušla s odlukom da smanji koncertne nastupe i pauzu iskoristi za putovanje Europom. Stoga je dio materijala za novi album napisan za boravka na Kreti i Malti a lijepi broj skladbi nadahnut je i njenom netom završenom dvogodišnjom vezom s Grahamom Nashom odnosno početkom veze s još jednim kalifornijskim trubadurom – Jamesom Taylorom. Neposredno prije objavljivanja albuma Joni se odlučila za izmjene pa su umjesto dvije ranije objavljene skladbe koje su bile uspješnice drugih izvođača („Urge For Going“ te „Hunter (The Great Samaritan)“) na album uvrštene nove „All I Want“ te „The Last Time I Saw Richard“. Obje u isposničkoj produkciji koja je još više naglasila ispovjedni emocionalni karakter skladbi kantautorice u vrhunskoj formi. Jer, skladbe su govorile i o ljubavnim jadima i nadanjima (kao u naslovnoj temi zacijelo posvećenoj Jamesu Tayloru, „This Flight Tonight“, razigranoj „Carey“ i „Californiji“ s upečatljivim jecajima pedal-steel gitare), strasti (ogoljena minimalistička „A Case Of You“ s Taylorovom gitarom), usamljenosti (u „All I Want“ koja po strukturi nalikuje na brojeve CSN&Y ) ali i o razočarenju koje je novo desetljeće donijelo generaciji koja je stasala u „ljetu ljubavi“.
Osebujni izvorni Jonin folk-pop kretao se korak dalje prema eksperimentalnoj fazi kasnijih albuma no bio je odrađen gotovo isposnički. Točnije, s gitarom (u neobičnim štimovima), cimbalom koji je dao začin folka te sjajnim vokalom i klavirom. Primjerice u baladama „My Old Man“, „River“ i „The Last Time Saw Richard“ gdje su bile dodane gitare Jamesa Taylora i Stephena Stillsa te steel-gitara, bas i bubanj.
