Na današnji dan 27. svibnja 1977. u Velikoj Britaniji je objavljen singl Sex Pistolsa „God Save The Queen“. Bio je zabranjen na radiju i televiziji, u izlozima većih prodavaonica ploča a u pogonima za izradu ploča radnici su odbijali imati ikakvog posla sa singlom. Unatoč toga u svega tjedan dana prodan je u 200 tisuća primjeraka i dospio na 2. mjesto rang liste, odmah iza hita Roda Stewarta „I Don’t Want To Talk About“.
Amblematski singl punka Sex Pistols su objavili 1977.u vrijeme obilježavanja velikog kraljičinog jubileja: proslave 25 godina krundibe. Distribucija singla – kojega je diskografska kuća A&M netom povukla iz prodaje te kanila uništiti – u organizaciji McLarena prerasla je međutim pravi medijski razvikan “anti-jubilej”. Naime unajmljeni punkerski brod na kojemu su svirali Pistolsi promovirajući svoj singl, plovio je istom rutom kojom je plovila službena slavljenička kraljičina flotila što je, naravno, izazvao pravi urnebes i golemu pažnju punkera koji su poput grozdova visjeli s londonskih mostova i gađali pivskim flašama brod s kojeg je treštala nova punkerska “himna”. Maloclmu McLarenu je zbog anti-jubileja prijetila zatvorska kazna no čak i da je otišao u zatvor bila bi to prihvatljiva cijena za neviđenu medijsku promociju. Mediji su danima pumpali skandalozne priče o punku ali, logično, provocirali i posve oprečna mišljenja. Pored ostalih i ozbiljne sociološke i kulturološke analize koje su donijele “ispravak krivih navoda” crno-bijelih tabloidnih demonizacija punka.
U sirovom nepoliranom zvuku, skladbama koje su nalikovale trominutnim izljevima gnjeva, manijakalnoj koncertnoj energiji, agresivnosti pokazanoj na sceni i u studiju te nihilizmu kojim se mahalo kao ratnom zastavom, Sex Pistols su objedinili sve ključne odlike punkerskog “vrlog novog zvuka” te njegovog svjetonazora. Dakako i scene koja je kanila, efikasno poput korozije, rastočiti stare glazbene klišeje.
Sex Pistols su od samih svojih početaka pokušali svirati kao rock band: sirovo no s primislima i na New York Dollse i glam, i na hard rock u čijoj će osnovi stajati jednostavni no efektni riffovi kojima je bio sklon gitarist Steve Jones. No, nihilistički ili anarhoidni tekstovi Johnnyja Rottena te dolazak Sida Viciousa koji je o finesama sviranja bas gitare znao koliko i o atomskoj fizici, afirmirali su nakon nastupnog singla „Anarchy In The UK“ ideju presudne važnosti rudimentarne energije bazičnog rocka i „uradi sam“ estetiku. Agresivan scenski nastup koji je bio nadomjestak za instrumentalne sposobnosti, Sid Vicious – neprilagođeni ulični nasilnik koji je regrutiran kao zamjena za starog basistu Glena Matlocka – kao dokaz brisanje granice između publike i izvođača, politizirani, kontroverzni, provokativni i socijalni tekstovi iskazani rječnikom koja nije mogao proći cenzorske filtere većine diskografskih kuća ili Top Of The Popsa i BBC-jevog radijskog programa, Pistolse su ustoličili kao glasnogovornike revolucije. Iliti – inicijalnu kapislu punkerske eksplozije – koja se uskoro proširila i Europom. Pistolsi su, potom, bili naprosto predodređeni za mit. Pripadao im je naime primat najpoznatije i najozloglašenije formacije punka ali i kultna pozicija predvodnika koji će – živeći vjerno vlastite anarhističke i nihilističke poruke te uz krilaticu “živi brzo, i umri mlad” – sagorjeti nakon jedva dvije godine postojanja. Ujedno, galeriji rock pokojnika dali su i prvog punk martira: Sida Viciousa. S druge pak – mnogo profanije strane – stajala je neosporna sposobnost medijske manipulacije Malcolma McLarena i njegov, pored ostaloga, besprijekoran osjećaj za pravi “tajming”.
