Zašto baš Dylan Dog, strip junak kojeg je za Sergio Bonelli Editore u listopadu 1986. kreirao Tiziano Sclavi, jedan od kultnih stripova?
Naravno zbog njegova golemog komercijalnog uspjeha koji je svega nekoliko godina nakon premijernog objavljivanja prve epizode „Zora živih mrtvaca“ postao fenomen stripa. Uz prosječnu mjesečnu prodaju koja, uključujući stalna reizdanja, prelazi osamsto tisuća primjeraka. Jer Sclavijev junak je donio onaj savršen balans fantastike (s elementima horora) i avanture koji podjednako paše i masovnoj publici „novog doba“ sklonoj klasičnom narativnom stripu i takozvanoj „intelektualnoj“ iliti zahtjevnoj publici koja od stripa traži više od razonode. Zapravo Dylan Dog je u mnogočemu nalik svom tvorcu. Sclavi – kojeg s punim pravom zovu i Salingerom stripa – živi povučeno, ne daje intervjue niti pristaje na fotografiranje, ne putuje niti se pojavljuje na javnim mjestima… Čak i tamo gdje ga očekuju kao na dodjelama prestižne nagrade „Yellow Kid“, stripovnom ekvivalentu nagrade Oscar. Fanatičan je filmofil i enigmat, u mladim danima je objavio tri romana i napisao tekstove za tristotinjak pjesama, godinama ističući da mu je životni cilj sjediti doma uz televizor i križaljke. Ili, što bi rekao Arsen Dedić, „općiti s životom preko advokata“.
Nije stoga nikakvo čudo da i njegov Dylan Dog u svim epizodama – kao i sam Sclavi koji se najbolje osjeća odjeven u tamni sako, košulju izvučenu iz hlača, jednobojne hlače te s neizbježnim Clarks visokim cipelama s crvenim uzicama – nosi istu odjeću. Doduše, uniformirana odjeća koja je kod junaka stripa ikonografski zadana gotovo da je pravilo. Stoga i Dylan Dog uvijek nosi crni sako, crvenu košulju i traperice te smeđe Clarksove „simonice“ na nogama . No za razliku od svih drugih „uniformiranih“ junaka to ne radi zbog „lijenosti“ crtača i samo zbog lakše prepoznatljivosti već (poručuje Sclavi) svojom voljom jer mu je ormar prepun identičnih odjevnih predmeta. Baš kao i njegovom tvorcu.
Dylan Dog je „detektiv noćnih mora“ što je zapravo sjajan patent koji pomiruje žanrove horora – kojemu je baš „Dylan Dog“ donio renesansu, krimića i „klasične“ avanture. Rezultat toga je – pored spomenutog dobačaja do manje zahtjevne te „intelektualne“ publike koja konzumira „grafičke novele“ – i mogućnost stvaranja posve novog tipa stripovne naracije: istovremeno realistične i košmarno nadrealne. Ona čini mogućim i logičnim brojne flashbackove odnosno žanrovski različite umetke u priči koja nikad nije linearna. Dapače, organska prožimanja elemenata horrora, humora i realnosti odnosno, svagdanske stvarnosti i nadrealno onostranog, jamstvo su za dinamičnost i protočnost radnje.
Kritičari će tu prepoznati sretan zagrljaj utjecaja filmskih horora Romera i Johna Carpentera, doslovno preuzete filmske kadrove kao hommage omiljenim filmovima i autorima te vrckave dijaloge sofisticiranih komedija Neila Simona ili Billyja Wildera. Znajući za Sclavijevo poznavanje kinematografije – pa i same činjenice da je jedan od glavnih likova uz Dylana Doga njegov „pobočnik“ Groucho – sigurno su u pravu.
Groucho je zamišljen i odrađen kao vjerni suradnik/asistent i tajnik u detektivskoj agenciji te batler. Eto dakle još poveznica sa filmskim, literarnim ili stripovnim likovima poput Poirotovog Hastingsa, Kirbyjevog Desmonda, neandertalca Martina Mysterea… Groucho je bivši glumac koji je i po duhovitosti i fizičkom izgledu svojevrsni dubler Grouchu Marxu. Kao stripovni lik jednako je inovativna Sclavijeva umotvorina kao i sam Dylan Dog. Naravno spajanje „ozbiljnog“ glavnog junaka s pratiteljem kao komičnim likom stari je patent itekako omiljen baš kod Bonellijevih stripova (arhetipski par su primjerice Zagor i Chico. No u „Dylanu Dogu“ Groucho nije jednoznačno plošan lik „zadužen“ za duhovite komentare i šale (na koje se Dylan nikad ne smije) te sitne podvale. U samom stripu njegova je uloga i „amortiziranje“ odveć ozbiljne priče/sadržaja uvrnutim humorom i apsurdnim vicevima ali i unošenje još jedne dimenzije: bizarne filozofije nadahnute izvornim Grouchom Marxom. I crnim humorom. Primjerice u epizodi „Prikazanja“ (potpisuju je Chiaverotti i Franghieri) dramatičnu radnju na tren prekida tipičan Grouchov ulet vicom koji veli „kako Škot obavlja samoubojstvo? Odlazi kod susjeda, uzima plinsku cijev i udiše“. Uobičajeni Grouchov doček novih klijenata na Dylanovim vratima je pak „Ako imate noćne more probudite se, a ako ste pak vi noćna mora, ja ću se probuditi“.
Drugi nezaobilazni sporedni lik (reklo bi se Dylanov „sidekick“) je inspektor Bloch za kojeg je kao predložak poslužio znani engleski glumac Robert Morley. Prepoznatljiv po svojim gustim obrvama i obloj ćelavoj glavi. Ime je pak, veli se, dobio po Richardu Blochu autoru „Psiha“. Ulogom Blocha koji je svojevrsna očinska figura i učitelj Dylanu Dogu, stripu je osigurano i „sidrenje“ priče u realnost kriminalističkog žanra kao – rekoh – treće žanrovske komponente serijala. Jer Dylan Dog rješava slučajeve čudovišta iz snova ali i psihopata, masovnih ubojica, sadista i sotonista koji obitavaju u stvarnom svijetu. Konačno jedna od vodilja serijala je teza da su čudovišta iz stvarnoga svijeta daleko opasnija od onih iz noćnih mora. Stoga se glavni junak bori s monstrumima u svom umu, sa fobijama koje su atavizmi nikad prevladanih iskonskih strahova no oni se materijaliziraju i u stvarnim monstrumima iz susjedstva. A ovi naši „realni“ monstrumi nisu ništa drugo do li degenerativni zloćudni oblici suvremenog svijeta.
Uz Dylana, Groucha i Blocha tu su i Dylanov arhetipski neprijatelj i oličenje Zla Profesor Xabaras (čija je sušta suprotnost inspektor Bloch), profesor Wells kao ekscentrični lovac na duhove te bogata galerija lijepih mladih „žena u nevolji“. One dolaze Dylanu tražeći pomoć a nalazeći – u pravilu – i utjehu u njegovom naručju.
Ni glavni junak Dylan Dog nije zamišljen i odrađen plošno. Jer duhovite, sarkastične pa i autoironične dijaloge autori nude u svakoj epizodi u razmjenama „verbalne paljbe“ između Dylana i njegovih (brojnih) djevojaka ili Groucha i inspektora Blocha. Riječ je o neočekivanom dodatku karakteru glavnog lika. Dylan je „ozbiljan“ privatni detektiv ponikao u Scotland Yardu koji se specijalizirao za neobjašnjive košmarne slučajeve iz repertoara nadrealnih horrora: slučajeve s duhovima, zombijima, vampirima, monstrumima koji žive u snovima… No i tu je u potpunom otklonu od standarda horrora: on, kao uvjereni skeptik, u duhove i nadnarovno ne vjeruje sve dok se ne uvjeri u suprotno. Bivši alkoholičar koji ne pije niti puši, s facom i frizurom rock zvijezde kakvog gothic-dark novovalnog benda s početka osamdesetih i glumca Ruperta Everetta, nekonformističan je no ipak uglađen detektiv. Bio je pravi prototip poželjnog junaka za novo doba. I ne samo ženama (koje, po svjedočenju Bonellija, šalju ljubavna pisma stripovnom junaku kao da je živa osoba) već – pokazala su istraživanja – publici ispod tridesete. Luca Arnau u lipnju 1990. tako pišući o Dylanu Dogu veli „On je san koji uvijek završava dobro, prepleten snolikim šarmom, mrvom melankolije i autoironijom koja ga odvaja od svih drugih junaka (…) Sclavijev detektiv je , prije svega, duboko ljudski lik sa svim našim slabostima i manama. Nemoćan da se de odupre šarmu ljepotica u vezama za jednu noć (posve različito od Texa ili Zagora), sa strašću prema glazbi i gradnji modela brodova a k tome je temperamentan, često uplašen i uvijek bez novca“.
Najkraće rečeno, unatoč svojoj bizarnoj profesiji, Dylan Dog je – jedan od nas. Čovjek s kraja 20. stoljeća koji je – kako ga je opisao Graziano Origa – čovjek od krvi i mesa.
Još jedan od razloga goleme popularnosti su elementi horrora koji su utkani u svaku epizodu „Dylana Doga“. Naime, u osnovi su svi – pa ma kako se onostrani činili – temeljeni na strahovima iz stvarnog života. Horror je – poručuje „Dylan Dog“ – stvaran kao metafora svijeta u kojem živimo. Jer, kako je govorio sam Sclavi, ono nepoznato što nas plaši, samo čeka iz prikrajka da postane stvarnost. Čak i onda kad vjerujemo da će ih naše logično promišljanje poništiti. Kako s time izaći na kraj? Sclavi nudi odgovor: strahove od nepoznatog koje obitava u noćnim morama i fantastičnim snovima kao projekcijama našeg vlastitog uma, najprije treba prepoznati a potom ih se osloboditi kroz humor i ironiju. Stoga, iako je temelj i ovog stripovnog serijala borba Dobra i Zla, svi ti monstrumi nisu iskonski zli. Mi ih – diskretno pojašnjava „Dylan Dog“ – prepoznajemo kao oličenje Zla zato jer su drugačiji od nas koji ih ne razumijemo i u strahu od nepoznatog ne prihvaćamo. Užas i strah stoga nisu tek groza zbog konkretnog nasilja već prije egzistencijalna bojazan od zla utkanog u svijet današnjice.
U svakom slučaju riječ je o ranije nezamislivoj inovaciji u žanru horrora. Bliskoj, dopuštam si paralelu, Rolling Stonesima u kultnoj „Sympathy For The Devil“ kao još jednoj pop kulturnoj referenci utkanoj u strip.
Znakovito za cijeli serijal je da se u prvoj epizodi Dylan Dog predstavlja kao jedini detektiv na svijetu koji se bavi fenomenima poput duhova, vampira, vukodlaka… No, što je najvažnije – iako je uvjereni skeptik – nikad apriori ne odbija vjerovati u njihovo postojanje kao što to rade mnogi „ozbiljni“ ljudi. Naravno to sjajno domišljeno „dopuštam mogućnost“ da onostrano kao materijalizacija naših predrasuda i strahova postoji, pruža beskrajne mogućnosti za neobičnu fuziju svakodnevne stvarnosti i snolike fantastike s galerijom likova preuzetih iz horrora. I u scenariju i u crtačkoj realizaciji.
Moglo bi se slobodno kazati da je „Dylan Dog“ obrazac postmodernističkog stripa primjerenog drugom kraju osamdesetih i devedesetima. Preuzimajući od postmoderne citatizam kroz niz kulturoloških referenci u rasponu od glazbe do filozofije, filma, literature i pop kulture 20. stoljeća ali i stripovnih (crtačkih) posveta.
Bez obzira na crtače koji su se tijekom sezona mijenjali, jedno od temeljnih obilježja „Dylana Doga“ je naglašeni crno-bijeli grafizam. Moguće paralele mogle bi se povući i s radovima i stilistikom Dina Battaglie. Tako u epizodama poput „Mozaika straha“ gotovo cijela tabla donosi ekspresionistički naboj na tragu srednjevjekovnih drvoreza no najočitiji u kadrovima s bijelim apstraktnim mrljama na crnoj podlozi. To su zapravo grafički vraški dobro domišljena ishodištu metamorfoze onostranog (duha) u fizički opipljivu osobu. Kanonizirani crtači stil „Dylana Doga“ uvijek donosi dinamičnu izmjenu (i u okviru istog kadra) minucioznog crteža i „teških“ crnih ploha uz majstorsko kadriranje i „montažu“ u najboljoj tradiciji klasičnog narativnog stripa. Naravno onaj fantastičan dio u priči omogućava crtaču slobodnu uporabu kadrova u svim mogućim formatima pa i bez okvira. Baš kao kod Dina Battaglie.
Osim crteža (s izvrsnim kadrovima, gotovo filmskom montažom i ekspresionističkom „rasvjetom“ na tragu i velemajstora Miltona Canniffa i crno bijelih filmskih „noire“ krimića iz četrdesetih ili pedesetih) te narativnim tokom, kod „Dylana Doga“ svakog zahtjevnijeg čitatelja sklonog kopanju po dubljim slojevima stripa, moraju oduševiti brojne već spomenute kulturne ili pop kulturne reference utkane u priču. Ne samo zbog Dylana Doga (čije se ime ne odnosi na Boba Dylana već veže uz pjesnika Dylana Thomasa koji je, uzgred, i Bobu Zimmermanu dao umjetničko ime) i Groucha Marxa već i mnogih drugih detalja pozajmljenih iz kulture i pop kulture. Poput onih iz opusa Stephena Kinga, H.P. Lovecrafta, H.G. Wellsa, nezaobilaznog Edgara Allena Poea… Zgodan primjer je, recimo, zvuk zvona na vratima Dylanovog stana na londonskoj adresi Craven Road br. 7 koji je samrtnički krik. Riječ je naime o izravnoj pozajmici iz filma „Poziv na večeru s ubojstvom“ redatelja Roberta Moorea i Sclaviju tako milog scenariste Neila Simona. Dylanovo hobističko sviranje klarineta je pak Sclavijev „odgovor“ na sviranje violine Sherlocka Holmesa. Kulturološke reference u „Dylanu Dogu“ su očito itekako zanimljive (posebice) mlađoj publici kojoj izdavač čak organizira neku vrstu nagradne igre za one koji ih – posebice kad je riječ o filmovima – najviše prepoznaju. Zacijelo je i sklonost prema starim horrorima razlog zašto je Dylan Dog – mada kozmopolit – stanovnik Londona i Engleske s maglovitim močvarnim predjelima i ruševnim dvorcima dobro poznatim filmskim fanovima.
Stoga je Dylan Dog zrcalo 20. stoljeća u onoj mjeri u kojoj su (Sclaviju mili) Pasolini, Oscar Wild, Andy Warhol, Chet Baker, William Burroughs, Caruso, Tintin, Bruce Weber ili Norman Rocwell i redatelj/producent horrora Wes Craven. Koji je zacijelo „kriv“ i za Dylanovu londonsku adresu: Craven Road. Točnije, svi oni koje u stripovnom serijalu priziva i na koje se Dylan Dog kao pravi postmodernistički serijal kraja 20. stoljeća poziva.
