Zacijelo ne postoji osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni oko koje su se (a i još će) lome koplja kao o liku, djelu i „nedjelu“ Tonča Huljića. Im mnogo razloga tome no dva su, uvjeren sam, presudna za „estradni slučaj Huljić“.
Kao prvo, Tonči Huljić je veoma talentiran a onda – evo i druge neosporne činjenice – veoma uspješan što su (nemojmo se lagati!) dvije osobine koje Hrvati – a posebice konkurenti na estradi – ne podnose. Da je talentiran pokazao je djelujući u svim odabranim glazbenim nišama.
Do devedesetih je s Magazinom patentirao inačicu (uvjetno rečeno) „kuruza popa“ kao križanca talijanske canzone i splitskog festivalskog šlagera kojem su jedini konkurenti bili Novi fosili a nakon toga, očijukajući s balkanskim etno zvucima, mega uspješan hibrid novog šlagera izbacujući kao na traci hitove. S Bondom i Maksimom Mrvicom je zakoračio u crossover i postigao fascinantan globalni uspjeh posebice u Aziji; uspjeh koji svakim novim projektom Maksima Mrvice milijunske naklade potvrđuju.
Krenuo je u mjuzikl i postavio uspješne Pacijente a iz projekta mjuzikla na libreto Ive Brešana rodio se drugi uspješni projekt Madre Badessa s kojim je započeo jednako uspješnu samostalnu karijeru svojevrsnog mediteranskog freak-folk popa.
I to je to. Je li Tonči Huljić „srozao ukus“ domaće (i regionalne) glazbene publike? Naravno da nije; on im je naprosto dao ono što žele. I to profesionalno skockano pa, molit ću lijepo, tko voli neka izvoli. Prije mnogo godina Huljić – o čijim sam glazbenim eskapadama pisao negativno – mi je kazao, „stari moj da u punku ima love, ja bi odavno bio najžešći panker“. Pošteno. Jer, kao talentirani autor mogao je biti što hoće no izabrao je isplativu nišu zabavne glazbe. Koja je u njegovom slučaju bila za publiku kojoj je namijenjena doista zabavna. Za razliku od one nižih estradnih bića koji su se za Huljićem šlepali.
Oduvijek su postojali glazbenici koji su glazbom i tekstovima željeli biti savjest društva, oni drugi su pak u pop/rock/šansonu ušli s umjetničkim pretenzijama a oni treći pak „samo“ željeli biti uspješni. I popularni. Je li to crimen? Naravno da nije.
Manfred Mann – predvodnik istoimene grupe i velika faca u pop i rock glazbi šezdesetih i sedamdesetih jednom je na pitanje o tome što određuje vrijednost pop glazbe, kratko i jasno odgovorio: prodaja. Jer, pop pjesma je proizvod namijenjen tržištu koje daje ultimativan sud je li on dobar ili loš. Odnosno, je li ispunio zadaću ili nije. Kod Huljića je to uvijek bilo da jeste.
Kao rock kritičar, trekoh, nisam bio blagonaklon prema Magazinu i većini onoga što je izlazilo iz obiteljske radionice Huljić no uvijek mi je bilo jasno da – ako je riječ o trashu – Tonči to radi s umišljajem a ne zato jer ne zna bolje. I u tome je glavna razlika njega i njegovih – najčešće zavidnih i manje talentiranih – epigona i kritičara s estrade.
