Na današnji dan 16. svibnja 1966. Beach Boys su objavili album „Pet Sounds“: jedan od najutjecajnijih albuma (ne samo) u šezdesetima. Moglo bi se kazati da je u rujnu 1965. najavljen singlom „Barbara Ann““ koja se na rang listama „tukla“ s „We Can Work It Out“ Beatlesa. A onda je godinu dana kasnije došao „Pet Sounds“ dokazavši da je Brian Wilson – kao i Phil Spector ili dvojac Lennon & McCartney – istinski genije popa a jedanaesti studijski album Beach Boysa njegovo neupitno remek djelo.
U popularnoj mitologiji rock and rolla, „Pet Soundsu“ pripada posebno mjesto. Album je – mnogi to drže – potakao Beatlese na „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ koji je objavljen 26. svibnja 1967. no, što je mnogo važnije, postao je ključni album završetka tranzicije Briana Wilsona s „tinejdžerskih simfonija“ do izrazito ambiciozne slojevite glazbe. Naime, premda su na albumima snimljenim do 1966. Beach Boysi stvorili jednu od najimpresivnijih pjesmarica popularne glazbe, Brian je bio nezadovoljan smjerom kojim su kretali. Radoholični, no odveć senzibilni autor želio je svo vrijeme umjesto na pozornici, provoditi u studiju. Uostalom sa scene se povukao posve iscrpljen. Ništa čudno zna li se da je u dvije godine napisao preko 60 skladbi te producirao i aranžirao (čak) šest albuma! Brian je dakako ostao ključni skladatelj, aranžer i producent Beach Boysa no intenzivan rad u studiju nije donio rješenje njegovih sve očitijih psihičkih problema. Situaciju je dramatično pogoršalo redovno uzimanje LSD koji mu je, osim što je nesumnjivo bio jedan od stimulansa koji je pospješio ulazak Beach Boysa u psihodeličnu fazu, potencirao paranoju ali i gotovo paničan strah od konkurentnih Beatlesa. Rezultat je – glasila je uvriježena dijagnoza – bio album „Pet Sounds“.
Bio strah od Beatlesa (koji su ga – uzgred rečeno – te godine i zaskočili fascinantnim „Revolverom“) točan ili ne, ništa ne mijenja na stvari. Bez obzira koji su razlozi nagnali Wilsona na smione eksperimente u studiju i skladanje neponovljivih brojeva, „Pet Sounds“ je pokazao iznimnu autorsku zrelost te lucidno iznalaženje novih putova uz napuštanje obrazaca trominutne pop-pjesme te posezanje za novim nekonvencionalnim (i svakako nerokerskim) instrumentima. Album je imao konceptualni okvir unutar kojeg je, osim u uvodnoj „Wouldn’t It Be Nice“, dominirala tjeskobna i melankolična atmosfera s gotovo opsesivnim bavljenjem temama samoće i potpune izolacije. Bio je to naprosto projekt primjeren Brianovom raspoloženju s ispovjednom „I Just Wasn’t Made For These Times“, depresivnom „God Only Knows“, nježnom „Caroline, No“ ili pak tmurnim „I Know There’s Answer“ i „Let’s Go Away For A While“.
Skladbe s „Pet Sounds“ nisu samo bile prava remek djela sa slojevitom zvučnom slikom koja je bila raskošna i emocionalna ali ne i nacifrana ili patetična, već skladbe duboke osobnosti i gotovo opipljive životnosti. Žanrovski, bio je to album mekih srastanja eksperimentalnog rocka, popa (psihodeličnog, eksperimentalnog, chamber popa…) ,jazza, avangardne glazbe… te najraznovrsnijih glazbala i zvukova u čudesni amalgam nezabilježen u dotadašnjoj povijesti rocka i popularne glazbe uopće.
Ni Brian Wilson ni Beach Boys se nikada nisu oporavili od „Pet Soundsa“ mada su pet mjesec nakon njega objavili svoj novi američki No.1 singl – „Good Vibrations“.
