Slick Stings – garaža živi vječno

 

Slick Stings

Loves & Curse

Menart

****

 

Ime banda Slick Stings je novo no njegovi glazbenici su „stare kajle“: Tomislav Žalac i Mislav Kurspahić (Erotic Biljan and His Heretics), Matko Botić (My Buddy Moose, The Strange) te Tomislav Peretić (ex Shoot Me Wendy). Prvijenac „Loves &  Curse“ će za koji tjedan biti objavljen na vinilu no prvi singl i pripadajući spot „Control You“ već su dostupni. Kao pravi apetajzer za album vrijedan svake pažnje. Otvara ga „The End Of The World“ , gitarska „pržilica“ s pjevnim refrenom i melodijom koja je tipična za garažne šezdesete kakve možete naći na boxu „Nuggets“ te zanimljiv gitarski koloplet i solo u instrumentalnom pasažu. Gitarski „fuzz“ uvod u „3000 miles“ bi mogao biti i nešto nadahnuto Tommyjem Jamesom i Shondellsima ili The Count Fiveu u temi oplemenjenoj pozadinskim vokalima koji odlično liježu uz  gitarske naglaske te s rasnom melodijom.

Singl  „Control You“ je klimoglav prema  psihodelijom okađenom garažnom rocku i britanskom „beatu“ uz efektan gitarski solo a „Beautiful Chelsea Wrapper“ mazna balada (i ona s nježnim ali i čvrstim gitarskim akcentima). „Someday“ ima u uvodu nešto od stilistike Beatlesa („Paperback Writera“ na amfetaminima), „Devil Is Picking Its Nose“ nova je psihodelična garažna mid-tempo tema s efektnim gitarskim solom i unisonim dionicama dok je „One In A Million“ još jedan sjajan garažni psihodelični broj negdje u orbiti  The Leaves. „16 Tones“ djeluje kao odlično garažno nabrijan daljnji rođak Donovanove „Season Of The Witch“ a „Comisa“ kao sjajan komad koji bi mogao proći i kao zagubljena snimka Oasisa s početka karijere (s beatlesovskim i Stones utjecajima) da su se više okrenuli psihodeličnoj zvučnoj slici i stilistici jedne „We Love You“.  „Gone Steady“ je eksplozivni garažni brzac s baražnim riffom a zaključna „My Baby’s On Fire“ savršen podsjetnik na šezdesete sa zaraznim (himničkim) refrenom te lucidno zamišljenim srednjim dijelom s pozajmicama doo wopa.

Naprosto odličan završetak albuma bez mane kao idealnog podsjetnika kakav je bio rock u šezdesetims i kakav bi – u ovom žanrovskom prostoru – i dalje morao biti.