Vječna ekipa iz cvjećarne TNT
Svaka velika storija ima svoj kraj. Pa i ona o „Alanu Fordu“. Jer, nakon 650 epizoda njegov „otac“ Luciano Secchi poznatiji kao Max Bunker odlučio je objaviti deset oproštajnih epizoda i zauvijek upokojiti družinu TNT. Koja će, ipak, trajno ostati u srcima stripoljubaca.
„Alan Ford“ – kultni strip na „domaćim“ prostorima – nije ključni strip mojih formativnih stripovnih godina. On se naime kod nas pojavio nakon što sam desetak i kusur godina ranije postao ovisnik o „Kekecu“, „Plavom vjesniku“ a onda „Panorami“, izdanjima VPA s „Čeličnom kandžom“, „Paukom“, „Maddockovim junacima“… No od prvog broja „Alana Forda“ kojeg je 1970. – godinu dana nakon talijan ske premijere – objavio „Vjesnik“ – ponajviše zbog genijalnog prijevoda Nenada Brixyja avanture bizarne družine TNT ušle su mi pod kožu. Ne samo meni jer „Alan Ford“ je strip koji je desetljećima tiskan u tiskari „Vjesnika“ postao apsolutni rekorder i u kontinuiranom izlaženju i u megapopularnosti u svim krajevima negdašnje države. Nakon što ga je prestao objavljivati „Vjesnik“ preuzeli su ga drugi izdavači objavljujući nove epizode te reprinte starih brojeva.
„Alan Ford“ je stoga apsolutni rekorder u kontinuiranom izlaženju. Pače, čak i strip s aureolom fenomena. Ne samo stoga što je skinuo rekord devetnaestogodišnjeg neprekinutog izlaženja „Plavog Vjesnika“ (i njegovih 970 objavljenih brojeva) i dugovječnost „Stripoteke“, već prvenstveno što, unatoč neprestanom umnažanju starih i višekratno objavljivanih epizoda u različitim formama (poput edicija ili king-size tabli u „Maxiju“) uvijek iznova nalazi novu čitateljsku publiku.
Izvorni uspjeh „Alana Forda“, koji se na domaćem tržištu pojavio sa zaglavljem već prilično profiliranog „Super Stripa“ (čiji su glavni aduti tada bili meni tako mili „Čelična kandža“, „Pauk“, „Maddockovi junaci“, „Ironside“, „Johnny Nero“ i „Barraccuda“), bio je gotovo navlas isti kao i u Italiji svega godinu ranije. Naime, prvi put objavljen u lipnju 1969. „Alan Ford“ je doslovno preko noći osvojio talijansku čitalačku publiku, a o razmjerima uspjeha možda najbolje govori opaska znanog talijanskog strip-publicista i teoretičara Giannija Bona koji ga je proglasio „najvećim fenomenom suvremene talijanske stripovne produkcije“. S kojim se mogu mjeriti samo Bonellijevi junaci poput „Texa Willera“ ili „Dylana Doga“.
Genijalni prevoditelj (gotovo kao svojevrsni Secchijev ko-autor) Nenad Brixy je maestralno izašao na kraj i s očekivanom cenzurom koja je bila na snazi u Jugoslaviji. Doduše neke table (pa i cijele epizode) „Alana Forda“ s eksplicitnim nacističkim simbolima bile su cenzorskim škarama izrezane iz serijala no Brixy je učinio da se i fašistički background i poruke Grunfa pretvore u duhovite maksime a da izvornik nije izgubio na uvjerljivosti.
Alan Ford je bio prvi i dugo godina najzanimljiviji anti junak talijanskog stripa, no uspjeh podjednako duguje onovremenom kulturološkom okruženju koje je pokazivalo nedvojbenu sklonost za crnohumornu satiru „rođenih gubitnika“ kao i krajnje zanimljivom „prvom planu“. Odnosno, „površinskom kopu“ koji je i sasvim nezahtijevnoj publici „sitnog zuba“ pružao zanimljiv i prepoznatljiv Magnusov crtež i sjajne duhovite scenarističke eskapade Bunkera. Dvojac Roberto Raviola (alias Magnus) i Luciano Secchi (znan po pseudonimu Max Bunker) svoj su pikarski strip serijal nabili izuzetnim humorom koji je prijemčiv i na prvu loptu pružajući uz to u „donjim slojevima“ užitak duhovite satire i očigledne sprdnje s temeljnim stereotipima suvremenog talijanskog društva. S obiljem izuzetno efikasnih klišea čije ponavljanje nimalo ne umanjuje oštricu „Fordove“ aktualnosti i duhovitosti. Dapače!Uspjeh „Alana Forda“ i izvan matične domovine pokazao je da je izvorna Secchijeva shema bila djelotvorna i drugdje. No, u brojnim likovima unutar stripa ipak se prvenstveno zrcalila talijanska svakodnevnica. Grunf – a njegove se verbalne eskapade odnosno parole na majici citiraju, recikliraju ili dopisuju i danas kao hit društvenih mreža – ratni je veteran fašističke vojske čiji je intelektualni profil, zbrojiv pod nazivnik „vjeran i glup kao pas“. Secchi ga je koristio kao parodiju fašističkih ideologema koji su – uzletom desnih ekstremista i neofašista – eto vraški aktualni i danas. Il Contea u domaćim izdanjima znanog kao Sir Oliver, probisvijet je i lažni plemić s kriminalnim sklonostima kao predložak za zezanje s osiromašenom talijanskom (globalnom!) aristokracijom koja se svakako „snalazi“ ne bi li održala iluziju negdašnje „grandece“.
Čitava Secchijeva galerija ovog serijala – pa bila riječ o glavnim protagonistima ili o epizodistima – nosi neskriven pečat vremena i prostora u kojem nastaje uz čvrst satirički ubod u opća mjesta (ne samo talijanske) svakodnevnice. No, kao i uvijek, formula dugovječnosti je i u univerzalnosti i vanvremenosti temeljne ideje i autorskog koncepta. Alan Ford je recimo oličenje neiskvarene nevinosti i prostodušnosti; Bob Rock pak lik koji kao da je došao iz skladbe Randyja Newmana „Short People“, s golemim je nosom, ali i svim ljudskim manama i vrlinama (zapravo, autoportretna karikatura Raviole); Šef (u izvorniku Cariatide) kojem je lik posudio Secchi, oličenje je nesposobnog birokrata; Jeremia (Geremia) tugaljivi hipohondor; Nosonja (Cirano), Skvik – dio TNT-ovske antropomorfne menadžerije neodoljivo su nalik svojim gospodarima Bobu Rocku i Šefu.
I eto galerije likova čiji su karakteri univerzalni i vječno aktualni.
Posebno zanimljiv je dakako slojeviti Broj Jedan, križanac Metuzalema i prevaranta te određen dvama više no zgodnim ikonografskim atributima: sklepanom paralitičarskom stolicom i malom crnom knjižicom u kojoj se, kao u slučaju posthladnoratovskih tajnih službi, nalaze mnogi inkriminirajući detalji. Ovako domišljeni glavni likovi serijalu su pružali bezbroj mogućnosti varijacija unatoč naizgled uskom tematskom okviru. Završnicu svake priče pak karakterizira začudan no očekivan obrat (valjda po maksimi – Bog čuva i glupe i poštene!) kada nesposobni gubitnici TNT-a uspijevaju riješiti i najsloženiji zadatak. Uz uvijek isti epilog: nikada isplaćen honorar TNT-ovcima i zaključnu podvalu Broja Jedan.
Dapače. Čitalac, očekujući već poznatog geg ili u suočenju s uobičajenom replikom (Sir Oliverovo „Halo Bing, kako je brat… imam par sitnica za tebe!“ ili pak logičnu propast Grunfovih sklepanih naprava…) unaprijed uživa u izvjesnosti. Jedan od najzahvalnijih Secchijevih izuma, vjerojatno smišljen da bi oživio po koju tanašnu epizodu, poučno je prisjećanje Broja Jedan, koje umjesto marginalne digresije postaje sjajan predložak za maštovito – urnebesno duhovito – revidiranje općih povijesnih istina: od trojanskog rata, Odisejevih avantura pa do Napoleonovih pohoda ili pada Rima. Doda li se ovom uvrnutom povijesnom diskursu i galerija negativaca koji su prodefilirali kroz epizode od Super Hika do Gumiflexa, Velikog Cezara, Profesora Kruppa koji želi oživjeti Četvrti Reich…), sasvim je jasno da je Secchijeva naizgled štura linija vodilja „Fordovih“ avantura pametno osmišljen složenac s obiljem pritoka glavnoj narativnoj matici. Zajamčivši ovom vremešnom serijalu daljnja umnažanja i reprinte namjenjene novim generacijama čitalačke publike.
Pokazalo se to i nakon što je strip nakon 75 epizoda prestao crtati Roberto Raviola alias Magnus te ga preuzeo (ipak slabiji!) Paolo Piffarerio. Raviolin crtež mi se na početku serijala doduše činio pretrpan detaljem i urađen bez „hijerarhije linija“ i poetike američkog ili francusko-belgijskog stripa no brzo je postao zaštitni znak „Alana Forda“. Ipak, strip je najviše dugovao genijalnom scenariju Luciana Secchija zbog kojeg je preživio promjenu crtača. Doduše sa smanjenom nakladom no ipak impresivnim brojkama. Kojima je sada nažalost došao kraj.
