Za Cure i njihov povratnički studijski album – za razliku od mnogih povampirenih veterana scene osamdesetih – ne vrijedi ona cinična opaska (točnije, naslov albuma) Franka Zappe „We Are In It Only For Money“. Naime, najkraće rečeno, njihov friški studijski album (14. po redu) „Songs Of The Lost World“ uz bok je njihovim najboljim albumima iz osamdesetih! Čak i famoznog „Desintegration“ iz 1989.
Punih 16 godina nakon prethodnog albuma, Cure – koji su nove skladbe već testirali posljednjih godina na koncertima – potvrđuju da u kreativnoj radionici Roberta Smitha još ima vraški moćnog materijala. S onom tipičnom melodioznom melankolijom u kojoj se – kao u kupki s čudesnom atmosferom – „točaju“ sintovi i Smithov vokal. Dovoljno je samo poslušati „A Fragile Thing“ i uvjeriti se u to jer Smith pjeva kao i nekad uz band koji savršeno kombinira klavir i gitare uz koprenasto zaleđe zaduženo za atmosfersko-ambijentalnu ovojnicu skladbe. Mada ga u cjelinu veže prepoznatljiva atmosfera „Songs Of The Lost World“ ni u kom slučaju nije uniformiran ili jednoobrazan album. Dapače! Gotovo svaka skladba nudi novi biser i svježu ideju. „And Nothing Is Forever“ ima aranžersku (gudačku) ovojnicu gotovo kao kakva melankolična inačica baroknog popa no robusnije no što smo navikli gitare su došle iz “drugog filma“. Poduži „intro“ prije nego li zapjeva Smith obilježje je epske „Alone“ kojoj moćan bubanj i gitarski uleti stoje kao kontrapunkt slapovima sinta i naglascima klavira.
„Drone: No Drone“ gotovo je krautrockersa na tragu ritmički (bubnjevima) naglašenijih Can i njihovih efekata a „All I Ever Am“ tipičan „rokerskiji“ broj Curea no sa posve drugačijim tretmanom gitare (iznad sintova i klavira). No – kao i na cijelom albumu u kojemu je pregršt sjajnih melodija – bez negdašnjeg gnjeva i osjećaja klaustrofobije kojima su Cure nekoć pribjegavali,
„Warsong“ pak počinje zvukom harmonike uz dramatično gitarsko „rovanje“ te „picikato“ gudača i nezaobilazne sintove . Zaključna „Endsong“ je pak u doslovnom smislu riječi „zakucavanje“ ionako sjajnog albuma. Sa svim odlikama „starog“ rukopisa i poetike Curea (moćan bubanj i gitarski reverb uz sintove) no s okusom i sadašnjosti i vječnosti.
