Nas današnji dan 8. listopada 1970. Led Zeppelin su objavili četvrti „neimenovani“ album kolokvijalno nazvan „Zoso“. Led Zeppelin su tada doista bili ultimativna koncertna senzacija i ultimativni rock band. Kolokvijalno ime „četvorka“ je dobila po četiri rune koje su se našle na ovitku. S gotovo 40 milijuna prodanih primjeraka postao je jedan od najprodavanijih u povijesti rocka; album koji je čvrsto cementirao status Zeppelina kao super zvijezda rocka. Potvrđen i na turnejama koje su uslijedile nakon objavljivanja a protegnule se tokom naredne dvije godine.
Album je logičan nastavak predhodnika uz jednu iznimku: ovog puta grupi su se u studiju pridružili gosti: pjevačica Fairport Conventiona Sandy Denny u „The Battle of Evermore“ te znani pijanist Ian Stewart (nezaobilazni suradnik Stonesa) u „Rock and Roll“. I ovog puta John Paul Jones je osim basa svirao sintesajzer, električni klavir, mandolinu…, Plant usnu harmoniku a Page akustičnu i električnu gitaru te mandolinu. Jedina „tuđica“ na albumu bila je – a što bi drugo – stara blues tema „When The Levee Breaks“ preseljena u zeppelinovski hard-rock.
Album je otvoren žestoko s novim koncertnim standardima „Black Dog“ i „Rock’n’Roll“. S uvodnim vriskom i pjevanjem u gornjim lagama te udarom banda koji unisono (basom i gitarom jer riff su zajedno skovali Page i Jones) vozi moćni riff sa sjajnim Bonhamovim bubnjem, „Black Dog“ je u trenu prepoznat kao klasik hard-rocka. „Rock’n’Roll“ je začet kratkim Bonhamovim bubnjarskim uvodom nakon kojeg slijedi klasičan R’n’R brzac u kojem je ruke dao i klavirist Ian Stewart. Riječ je o žestokom rockeru na tragu brojeva pedesetih no uz novu optiku primjerenu vremenu. Uz još jedan sjajan Pageov solo. „The Battle Of Evermore“ je Pageova eksplicitna folk tema skladana na mandolini koja broju i daje glavni ton. Duet Sandy Denny i Planta na tekst koji govori o škotskoj borbi za nezavisnost jedan je od najboljih pokazatelja upliva britanskog folka (folk-rocka) na opus Zeppelina. Baš kao i nježni akustičarski uvod u kultnoj „Stairway To Heaven“ – jednoj od najpoznatijih rock skladbi sedamdesetih. Temu koja je zamišljena i odrađena kao trodijelni broj koji sa svakom slijedećom „fazom“ postajući sve moćniji (pa i „agresivniji“) raste – u rasponu od uvodnog fingerpickinga akustične gitare uz blok flautu Johna Paula Jonesa do zvučnih udara Fender Telecastera – je uglavnom napisao Page no aranžman je djelo svih članova benda. „Stairway To Heaven“ zapravo pokazuje oba dominantna pritoka u opusu banda: folk – kojeg posebno naglašava uvod – i bluesom nadahnut hard-rock u eksplozivnoj završnici uz jedan od najupečatljivijih Pageovih sola. Oba ova žanrovska pola Zeppelini su besprijekorno spojili u cjelinu davši i ovom broju jaku dozu dramatičnosti. Mada su je u trenu prigrlila radija sklona rock glazbi „Stairway To Heaven“ nikad nije bila objavljena kao singl no postala je nezaobilazni koncertni standard s Pageom koji je redovno svirao „dvovratog“ Gibsona EDS-1275 s „dvanaesticom“ i električnom gitarom.
Drugu stranu albuma otvorila je „Misty Mountain Hop“ s upečatljivim električnim klavirom Johna Paula Johnsa kojeg prate čvrsti bubanj i Pageov riff. Tekst skladbe govori o sukobu studenata i policije zbog narkotika dok je naslov pozajmljen od, i Pageu i Plantu, tako milog Tolkienovog „Hobita“. „Four Sticks“ je – kako sam naslov sugerira – Johna Bonhama i njegovu svirku s četiri palice gurnuo u prvi plan. Jonesov sintesajzer VCS3 te mantričko Pageovo ponavljanje riffa broju je dao istočnjački pečat dok je „Going to California“ bila novi akustičarski broj nadahnut folky skladbama Joni Mitchell. Sjajna zaključna „When the Levee Breaks“ izvorni je blues Memphis Minnie Kansas Joea McCoya s kraja 1920-ih kojemu je Bonham utisnuo jaki pečat (kasnije često semplan na izdanjima hip-hopa), Plant dao vokal (i usnu harmoniku) na tragu originala a Page dao novi riff sa slide gitarom.
Album je dočekan panegiricima kritike i golemim oduševljenjem publike a i u kasnijim čitanjima ocijenjen kao ušće svega najboljeg s prethodnih albuma.
