Lako je kad znaš učiniti pravu stvar!
A da je tome tako pokazao je sinoć Gibonni sa svojim sjajnim bendom na atraktivnoj pozornici ispred splitske Galerije Meštrović. Uostalom, nije baš slučajno koncert nakon samog otvaranja i donio „Činim pravu stvar“ za čije je izvedbe – baš kao Springsteen – Gibo uz pratnju trojice puhača krenuo u publiku i tako već na startu užario atmosferu.
Koncert kojim su zapravo otvorene ovogodišnje Melodije Jadrana (kao onaj drugi „odmetnički“ izdanak Splitskog festivala) na prvu je bio svojevrsna inventura svih općih mjesta iz Gibonnijeve – sad već višedesetljetne – samostalne karijere no ni u kom slučaju nije bio tek rutinsko podsjećanje na nisku hitova i dobro znanih koncertnih standarda. Dapače! Čak i najodanija publika koja Gibu prati iz koncerta u koncert mogla je doći na svoje zbog novih čitanja brojeva u maštovitim aranžmanima. Primjerice, trojica puhača (dvojica saksofonista i trubač) nisu donijeli samo bitno širenje ionako raskošne zvučne slike već i rasplesani vizualni „bonus“ na tragu američkih R&B ili soul puhača šezdesetih. Matija Dedić kao sveprisutan klavirist očekivano je dao svoj obol savršeno se nadopunjujući s violinom Marka Ramljaka i gitarom Nikše Bratoša. A on je – sad već kao stalni član banda – bio podjednako uvjerljiv u dionicama koje je nekoć svirao Vlatko Stefanovski, u riffovima i fraziranjima ali i u nježnim dionicama s akustičnom gitarom u emocijama natopljenim baladama.
Dokazujući da Mediteran nisu samo crveno bijeli stolnjaci talijanskih taverni, kancone i tarantele već i ritmičko bogatstvo zemalja Magreba i glazbene arabeske s istočnih sredozemnih obala, Gibo i band su bezgrješno znanim strandardima kao „Miracle“ dali novi život. Stephanie Sounds koja se pak sjajno snašla i u takvom žanrovskom prostoru ali i u gospel/soul stilizacijama te Darija Hodnik Marinković, bile su mnogo više od vokalnih „sparing partnera“. Ona prva bljesnuvši – kao podsjetnik na vlastite glazbene korijene – u „Amazing Grace“ a potonja u world musicom okađenom „umetku“ u standardu „Među jude, zviri i beštimje“. Zapravo ta Gibonnijeva žanrovsko/stilska širina na koncertnoj pozornici jedan je od ključnih aduta za najviše ocjene koncerte. Jer, osim mediteranskog pop-rocka, funka kojim je bila obojena „Sve ću preživit“ (uz obilatu pomoć klavijaturiste Masseya i Matije koji je, uzgred rečeno, i „Dvije duše“ odveo prema jazzy funku) te elemenata world musica ili raspojasanog „rokijanja“ našle su se i emocionalne laganice poput „Tajne vještine“ ili čudesnog „zagubljenog bisera“ „Lažu fotografije“ i veličanstvene „Udice“.
Službeni kraj koncerta donio je – uz očekivano zborno pjevanje oduševljene publike – „Zlatne godine“ a za njom i naramak „biseva“: „Posoljeni zrak“, „Hodaj“, „Ovo mi je škola“ te – još jednom znakovitu „Činim pravu stvar“.
Splitski koncert naprosto je najbolja moguća najava predstojećih Gibinih – nažalost, čini mi se odavno rasprodanih, koncerata. A baš bi vrijedilo na njima biti.
(hvala na odličnim fotografijama mom starom fotografskom suputniku Jadranu Babiću)
