Pitome balade i divlji rock
DIVLJE JAGODE
Divlje jagode
Croatia records – reizdanje
Jesu li i Divlje jagode – kako je to mnogo puta istaknuto, rečeno i napisano – još jedan od BeHa bandova koji se pojavio ispod skuta (finije rečeno „nadahnut“ njime) Bijelog dugmeta? Žanrovski ne ali strategijom i biranjem pravoga trenutka za iskorak BeHa scene uz bok onoj beogradskoj i zagrebačkoj, svakakao. Ako je Brega vešto manipuliao i medijima i žanrovima (uvijek na ti sa globalnim trendom kojeg je aplicirao na vlastitu matricu radnog naziva „ja sam seljačko dijete“ no i generacijski urbani rocker), Zele Lipovača i Divlje jagode su se tvrdoglavo držale odabranog žanrovskog prostora: hard/heavy rocka.
Obljetničko reizdanje prvijenca Divljih jagoda na etiketi Croatia records kao treće u nizu luksuznih vinila Lipovače i družine, kao i ono Jugotonovo iz 1878, to lijepo potvrđuje.
Priznajem da mi Divlje jagode nisu baš bile po guštu. Tih su godina glavno glazbeno uzbuđenje – uz Buldožer – i kod nas donosili punk i novovalni zvuk, pa mi se hard’n’heavy materijal Jagoda (unatoč činjenici da se poklopio s onim što su engleski glazbeni mediji zvali „novim valom britanskog heavy metala“ s bandovima poput Iron Maiden, Saxon, Def Leppard, Judas Priest…) činio nepovratno zarobljen u manirizmima „boljih dana“ hard/heavy žanra.
Uostalom i eponimni uvodni broja albuma s onom upečatljivom grmljavinom, skladba „Divlje jagode“ bila mi je neki čudan spoj Black Sabbatha, Uriah Heat, Deep Purplea…nalijepljenih oko do u beskraj ponavljajućeg riffa i pseudofolklornog pasaža. „Bubi“ pak otvara reska Zeletova gitara poduprta orguljama Muca Isamailovskog onda – kako to kod Jagoda već biva – preuzima glavnu ulogu u solu i instrumentalnom dijelu koji je valjda i bio razlog za cijelu pjesmu. „Želim da te imam“ počinje kao klon Bregine „Požurite konji moji“ iz 1975. prije nego li broj dobije raspjevani melodiozni refren i pripadajući gitarski solo. Sličnim tragom ide i „Posljednji put“ no kao nadahnuće su valjda poslužili i Dugme i Uriah Heep. Zeletova gitara (ovog puta uz potporu sinta) ponovo dominira skladbom. „Vodarica“ je još jedan hibrid sličnog kroja s Mucovim i Zeletovim solima. Zaključna „Sjećanja“ imaju bliskog rođaka i u Breginim „grand baladama“ okađenima folk citatima i Deep Purpleu, No i ova balada – baš kao i prethodna kasnija opća mjesta u opusu Divljih jagoda „Krivo je more i „Jedina moja“ ( naslonjena na poetiku „Stairways To Heaven“) bolje prolaze nego li brzi brojevi.
Nema sumnje da je prvijenac Divljih jagoda zaslužio reizdanje. Jer, bili njihov fan ili ne, album upotpunjuje šarenilo koje je na isteku sedamdesetih vladalo na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni. Svuda pa i u BeHa gdje su paralelno egzistirali svejugoslavenski glazbeni fenomen Dugme, heavy metalci iz pasivnijih krajeva, new primitivs i akteri „pastirskog rocka“. A, ako ćemo pravo, Toni Janković, Zele Lipovača, Nihad Jusufhodžić, Mustafa Ismailovski Muc i Adonis Dokuzović te producent Vladimir Delać su na albumu odradili besprijekoran posao svojevrsnih pionira domaćeg ogranka tadašnjih hard-heavy mutacija.
