Zacijelo nitko nije mogao vjerovati da ni treći album Nicka Cavea nakon tragične smrti sina Arthura a onda i znatno starijeg Jethroa neće uroniti u crnilo i dešperaciju već – kako bi se reklo u susjedstvu – „obrnuti ćurak“ i snimiti optimističan album. Album na kojem u skladbi „Joy“ (u kojoj izravno govori da se osjeća poput nekoga tko je izgubio najmilije) doslovno veli da je nakon duge uronjenosti u tugu svima nama potrebna radost. Jer. Život je ipak lijep. Uostalom Cave nikad i nije bio „veseljko“ već trajno sklon čeprkanju po mračnoj strani. No „Wild God“ nije album vraški talentiranog autora i karizmatičnog izvođača koji je – a imao je za to itekako dobar frazlog – potonuo u dešperaciju i samosažaljenje već projekt glazbenika koji nakon prethodnih „Skeleton Tree“ i „Ghosteen“ poručuje da je – alive and kicking. Baš onakav kakav je i novi album: čvrst i odlučan s moćnim The Bad Seeds s pridruženim Colinom Greenwoodom iz Radioheada (koji su to pokazali već najavnim singlom) bez mrve patetike i cendravosti te otpjevan emocionalno, sugestivno ali bez patetike.
Uz poruku: život može biti okrutan i heben ali valja naći snage i ići dalje. „Song Of The Lake“ stoga ima nešto i od spectorovske ili Brill Building Pop „optimistične“ i grandiozne orkestracije koja ovija (kao i na lijepom broju skladbi zahvaljujući vjerojatno i uključenju producenta Davea Fridmanna u projekt) onaj znani Caveov pričljivi bariton ali i uvjerljivo pjevanje na trenutke u orbiti Scotta Walkera. To je još očitije u naslovnom broju u kojem se klaviru pridružuje band s raskošnim aranžmanom te intimističkoj „Frogs“ s jecajima Ellisove violine i ubojitom završnicom.
Takvo je i finale u sjajnoj „Conversation“ koja nakon ambijentalno nježnog prvog dijela pozadinskim vokalima i full bandom dobiva gotovo nabožni ton ovodobnog gospela najveće moguće kvaliterte. „Cinnamon Horses“ je još uvjerljiviji dokaz nove dimenzije The Bad Seedsa kojima savršeno paše gotovo barokni aranžman koji zvučnu sliku razvlači u sinemaskopu a ispovjednom Caveovom tonu daje dodatnu snagu. Pri kraju sjajnog albuma bez ijednog slabog trenutka stiže novo remek djelo: „O Wow O Wow (How Wonderful She Is)” koja je nova emocionalna posveta izgubljenoj dragoj osobi; bivšoj djevojci. Kao u svojevrsnom razgovoru s s osobom koja je ovaj svijet zamijenila onozemaljskim stiže i poruka preminule s telefonske sekretarice. Skladba koju vozi klavir podignuta je na triphopastoj podlozi koja savršeno paše uz željenu atmosferu i Caveov vokal.I samo finale albuma zaslužuje posebnu pažnju jer je minijatura „As The Waters Cover The Sea” (još jedna „vodena tema“ poput uvodne) sjajno otpjevana fluidna balada kojoj poseban začin i pravu glazbenu „božju česticu“ daje priključenje gospel zbora.
Kao još od prvih albuma Birthday Partyja vjerni Caveov fan teško mi je kazati koji mi je njegov album najmiliji. No, „Wild God“ mi svakako spada u gornji dom. Pače, u vrh. Razlog više da se Nicku Caveu pohodi 15. listopada na zagrebački koncert u Areni! A na njemu će se – sudeći po ovoljetnim nastupima – osim novih brojeva vjerojatno naći i neizbježni standardi poput „The Mercy Seat“, „The Ship Song“, „The Weeping Song“, „Into My Arms“… koji se lijepo naslanjaju na nove brojeve.
