Poslije tog petka 13. veljače 1970. ništa više nije bilo isto. Jer, istoimeni album prvijenac Black Sabbatha trajno je promijenio svijet rock and rolla kao prvi pravi album hard rocka/metala odnosno album koji je formatirao žanr, njegovu ikonografiju, vizuale, riffove i dominantne teme. Čuveni engleski kritičar Charles Shaar Murray je jednom napisao: „blues je imao dijete kojeg su nazvali rock and roll a rock sina idiota kojeg su skrivali na tavanu pod imenom heavy metal“. Mnogi prangijaši metala su mu bezbroj puta dali za pravo potvrdivši prenemaganjem i reciklažama ovu ciničnu opasku no u slučaju Black Sabbath, njihova prvjenca i esencijalnih album iz sedamdesetih, ona je na najbolji mogući način demantirana.
Već nakon prvog broja na albumu prvijencu „Black Sabbath“ svima je bilo jasno da se zvuk Sabbatha razlikuje od svega što su ranije čuli. U osnovi tog osebujnog sounda – dobro je znano kao opće mjesto u biografiji benda – gitarski je stil Tonyja Iommija iznuđen gubitkom vrška prstiju lijeve ruke (koristio je svojevrsne proteze koje je sam izmislio) te „mekšim“ štimom gitare i posebnim stilom sviranja. Onaj jednako upečatljiv „sudbinski“ bas koji je – kao i moćno bubnjanje Billa Warda – bitno doprinio osebujnom zvuku, Geezer Butler je u jednom intervjuu lakonski objasnio tvrdeći da kao gitarist prije nego li se uhvatio basa naprosto nije znao kako odsvirati paralelne melodijske linije koje su obično svirali tadašnji basisti već je „samo“ pratio Iommijev gitarski riff. Sva ta ograničenja iz kojih je nastao revolucionaran stil, producent Rodger Bain – kojeg im je dodjelila diskografska kuća – pretopio je u čudesan novi zvuk. No njegova glavna zasluga, kazali su mnogo godina kasnije članovi banda, bila je da ih nije sputavao, da je pustio da se projekt dozreo u glavama Sabbatha snimi „sam od sebe“ uz njegovu tehničku ali ne i kreativnu pomoć.
Tekstovi na prvijencu su također cementirali mistično, okultno i „demonsko“ kao jednu od glavnih tema novog metal žanra. Recimo u temi „N.I.B.“ se govori o Luciferu koji se zaljubio u smrtnu ženu i postao bolji dok je „Behind the Wall of Sleep” bila nadahnuta istoimenom kratkom pričom H. P. Lovecraft a „The Wizard“ likom Tolkienova Gandalfa iz trilogije „Gospodar prstenova“ kojeg je tada opsesivno čitao tekstopisac Bill Ward. Skladbu koja se našla druga po redu na A strani albuma otvorila je Ozzyjeva usna harmonika kao svojevrsni hommage blues korijenima iako se i na B strani albuma dobrano osjećaju utjecaji heavy-bluesa Creama. Wardova fascinacija bubnjanjem Gingera Bakera možda je pak najočitija u „Wizzardu“ no, mada formalno heavy/hard blues rock, „Wizard“ nosi duboki žig Black Sabbatha s Geezerovim unisonim vožnjama basa koji podebljaju Iommijev gitarski riff dajući mu prepoznatljivu mračnu „ukletu“ notu.
„Behind The Wall Of Sleep“ također lucidno povezuje moćni blues riff (on je kao i tekst djelo Geezera Butlera), sjajan na trenutke claptonovski Iommyjev solo te sporije tipične sabbathovske dionice s nadrealnim tekstom i ubrzanjima. Dakako s Ozzyjem u savršenom izdanju i bubnjevima na „izlazu“ iz broja. „N.I.B.“ – skladba koja je nastala na turneji za, kako vele Sabbathi, jednog lošeg acid-tripa – građena je na modificiranom riffu Creama „Sunshine Of Your Love“, združujući fluidnija sola (možda pomalo i na tragu Hendrixa u „All Along he Watchtower“) i mukle dramatične pasaže.
Drugu stranu albuma otvorila je „Evil Woman“, cover američkog hard rock Crow (izvorno nazvana „Evil Woman Don’t Play Your Games With Me“) koju su Sabbath snimili na svoj prvi singl još kao Earth. Skladbu je izabrao tadašnji menadžer Simpson držeći da bi njen uspjeh mogao band dovesti bliže ugovoru s nekom diskografskom kućom. Snimili su je energičniju od izvornika i bez puhača no nisu bili njome baš zadovoljni posebice nakon neuspjeha singla. Zapravo, „Evil Woman“ je bila svojevrsni uljez na albumu i njegova najslabija točka no, s druge strane, koncertni standard.
Akustična gitara na početku „Sleeping Village“ i Ozzyjev plantovski vokal reflektirali su utjecaje Zeppelina baš kao i dramaturgija broja koji nakon lirskog uvoda dobiva tipičan sabbathovski ton uz promjene ritma. Jedna od dionica je na tragu brzopoteznog Alvina Leeja i Ten Years After s udvojenom gitarom (uz Stratocaster Iommy je po prvi puta u rukama imao i Gibson SG) a desetominutna „Warning“ (cover broja Ansleya Dunbarda) je još jedan spoj – uvjetno rečeno – blues-rocka Creama i patenata Sabbatha iz naslovne teme. I ovaj broj epskih razmjera nudi promjene ritma uz solo eksponiranje bubnjeva uz koje unisono vozi gitara, brzoprstićka Iommyjeva sola (doduše dijelom reciklirajući rješenja sa prve strane albuma), neočekivane umetke/stavke te poslovičnu muklu grmljavinu.
Album „Black Sabbath“ na novoj Phillipsovoj etiketi Vertigo pojavio se na simboličan datum u petak 13. što je, kao i mistično „gothic“ rješenje ovitka (i križ okrenut naopačke u unutrašnjosti korica) nosilo jasnu poruku o bandu posve drugačijem od svega što se moglo naći u prodavaonicama ploča.
To je prepoznala i publika pa se prvijenac odmah počeo penjati po rang ljestvici. Dospio je na osmo mjesto britanske rang liste i (zahvaljujući radijskoj promociji u emisijama kultnog DJ-a Johna Peela) postao hit album koji je na rang listi proveo 42 tjedna. Kritika je tada mislila drugačije, srezala album i posebno popljuvala njegov zvuk. Naravno i okultne teme. Njih su se Black Sabbath brzo odrekli posebice nakon što je to postalo „in“ a osrednji prog-rock bandovi, poput Black Widow, počeli eksploatirati veze s okultnim.
Utjecaj Black Sabbatha je golem. Ne samo na brojne grane heavy metala – a posebice na doom metal – već i na hard core, grunge… te, naravno, sludge metal.
