(fotografija by Jadran Babić)
Stari mačak Goran Bregović ponovo se potvrdio kao velemajstor medijskih manipulacija. Vješto bacivši kost medijima uvrštavanjem „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslaviju“ na repertoar aktualne turneje, najprije je podignuo na stražnje noge dio splitske „domoljubne“ javnost (onaj drugi dio je oduševkljen zborno pjevao s Islamovićem) a onda – itekako očekivano – medije, razne udruge i stranke alergične na sam spomen mrske im Yu. Čak se u medijima ponovno aktualizirala stara izjava Željka Bebeka koji je u intervjuu u „Večernjem listu“ prije desetak godina kazao da je Dugme napustio zbog neslaganja s Breginim politiziranjem te da nije htio pjevati pjesme kao „Lipše cvatu“ u kojoj je bio stih „ravna ti je Jugoslavija“. Čak se nakon aktualnog „skandala“ javio i Alen Islamović perući ruke tvrdnjom da je on samo unajmljeni pjevač a ne autor „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“.
A Brega zacijelo trlja ruke jer je Dugmetu čiji koncerti nisu baš ocijenjeni hvalospjevima osigurao golem publicitet rađen na nepomirljivim „pro et contra“ stavovima poslovično podijeljene (ne samo) hrvatske političke (ili bolje je reći – politizirane) scene. Zapravo, kako je to kazao jedan moj prijatelj, ovaj koncertni „eksces“ bi mogao povući i neke zabrane a onda , kako to već biva, (kao i u slučaju Thompsona) potaknuti publiku „sitnog zuba“ da posegne za tim „zabranjenim voćem“. Iz dišpeta i onog pubertetskog „uvik kontra“.
Brega vjerojatno nije razmišljao o tome no uvjeren sam da je itekako svjesno i ovog puta posegnuo za taktikom koja je uvijek palila.
Recimo, „Kosovsku“ – prvi rock broj ikada snimljen na albanskom jeziku – sa albuma „Uspavanka za Radmilu M“ te 1983. bio je pravo (u suštini jeftino) „estradno“ propitkivanje kosovskog pitanja nakon prosvjeda 1980. i 1981. Je li „Kosovska“ bila jeftin politički štos ili možda ipak Bregovićeva želja da kaže štogod o jeziku i kulturi Kosovara od koje su se odnarodili mladi pripadnici „rockerske generacije“, danas više baš nikome nije važno. Pa čak ni samome Bregoviću jer, ma kakva bila prava istina – i sve druge istine o Bijelom dugmetu – nekako sam duboko uvjeren da se s njima uvijek znao nositi. Bio je to ionako tek početak intenzivnijeg češkanja o skute politike.
Što god da je Bregović govorio te 1984. „Kosovku devojku“ na omotu albuma „Bijelo dugme“ baš kao i njegov početak s himnom „Hej Slaveni“ držao sam još jeftinijim i banalnijim (no lukavim i lukrativnim) „politiziranjem“ a „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslaviju“ kao svojevrsni odgovor na komercijalno uspjelu Lošinu estardizaciju – doduše s blagom dozom ironije – jugoslavenstva sa albuma Plavog orkestra „Soldatski bal“ i kasnijeg „Smrt fašizmu“. S „Ćiribilibelom“ i marketinški sjajno domišljenim „prijeporom“ o spajanju srpske “Tamo daleko” i hrvatske himne “Lijepa naša” te sudjelovanjem osvjedočenih „hrvatskih i srpskih nacionalista“ – tada proskribiranog Vice Vukova i Miće Popovića, slikara i jednog od potpisnika Memoranduma SANU – ali i komunističkog revolucionara Svetozara Vukmanovića Tempa, „čačkanje mečke“ se nastavilo. Bio je to, „gimmick“, dostojan spin-doktora od formata jer je već sam spomen proskribiranih autora jamčio golemu medijsku pažnju. A nju je očito dobio i danas. Vraški svjestan da se Hrvatine ne dižu na stražnje noge zbog loše vlasti, kriminala, golemih cijena… već samo zbog kazališnih Frljićevih predstava ili Breginih “nepoćudnih stihova”.
