Bora Đorđević preminuo je 4. rujna 2024. u 71. godini života u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani (gle simbolike, u onoj istoj bolnici gdje je preminuo i Tito).
Bora Čorba – kako su ga obično zvali – bio je u najmanje kontroverzna figura. Sjajan pjesnik ulice i „okorjeli“ rocker koji je s Ribljom čorbom u osamdesetima snimio niz ključnih albuma tadašnje jugoslavenske scene, na isteku dekade i u devedesetima je nizom kontroverznih izjava i svojim turbo „srbovanjem“ postao „persona non grata“ (ne samo) u Hrvatskoj ali, prije i poslije svega, gotovo pa karikatura onoga što je bio. No i tada – kontroverzan.
Uostalom u vrijeme kad je Milošević zakuhao situaciji i bilo manje-više jasno da će se Jugoslavija raspasti a rat biti jedna od posljedica raspada, tada već temeljito inficiran „miloševićevskim“ virusom, nakon zajedničkog nastupa s Arsenom Dedićem u beogradskom Teatru na Terazijama, Bora i Arsen objavljuju album „Arsen & Bora Čorba Unplugged 87.“. Album je otvorio Bora Đorđević uz akustičnu gitaru s „Dobro jutro“ – jednim od trajnih zgoditaka Riblje čorbe – a za njim Arsen s klavirom izveo „Nježnost u mraku“… Uz tipični „arsenizam“: duhovitu zaključnu sentencu „Lako je Đorđeviću, rokeru iz Čačka; meni teče starosna a njemu boračka“.
Arsen zacijelo nije pojma imao koliko će se doskočica o „boračkoj penziji“ za par godina pokazati točnom. Jer kao i Momo Kapor i Bora Čorba je na isteku osamdesetih svojim izjavama i pjesmama svojim dojučerašnjim hrvatskim i slovenskim kolegama, opalio „zvučni šamar“. I stekao pravo na „boračku penziju“ prvoborca miloševićevskog programa koji se uskoro pretvorio u rat za Veliku Srbiju i četnikovanje.
Bora očito to Arsenu nije zamjerio. U intervjuu za portal Indeks.hr u kolovozu 2015. nakon vijesti o Arsenovoj smrti, govorio je o svojoj suradnji i neprekinutom prijateljstvu s Dedićem.
„Jako mi je žao i vrlo sam očajan zbog toga (Arsenove smrti – op.Z.G.). S obzirom da smo bili veliki prijatelji, gostovao sam nedavno u jednoj televizijskoj emisiji posvećenoj Arsenu. Baš sinoć, kad smo nastupali na Beer Festu u Beogradu, prije nego smo počeli izvoditi pjesmu „Pogledaj dom svoj anđele“, rekao sam da nas Arsen večeras gleda odozgo. Sjećam se našeg koncerta u Pozorištu koji je trajao tri sata, ali ni Arsen ni ja nismo bili politički podobni za tri sata programa pa je emitirano samo dva sata koncerta. Baš bih volio da jednog dana izađe integralna verzija tog nastupa da se vidi kako je to izgledalo. Ljudi nas nisu puštali da siđemo s bine. Bio je to nevjerojatan koncert. Kasnije smo to ponovili sa Zoranom Predinom u Sava centru, a onda smo snimili i pjesmu „Moja domovina“ jednog slovenskog pjesnika koju je Arsen prepjevao. Kasnije smo je izveli na jednom jezeru i Arsen je bio prorok, rekao je: „Jednog će nam dana trebati prijevod za ovu pjesmu“. Tada smo se samo zezali, ali nešto se slično na kraju i dogodilo. (…) Ostali smo u jako dobrim odnosima bez obzira na sve što se događalo. Ostao sam u dobrim odnosima sa svim svojim prijateljima iz Hrvatske. Sjećam se jedne Arsenove rečenice koju mi je izrekao usred rata. Tad sam bio u Londonu i čuo da je iz Zagreba prešao u Šibenik jer nije bio zadovoljan tretmanom. Počeli smo razgovarati i vidim da mi sve nešto uvijeno odgovara, a ja ga pitam kako mu je i tada je izgovorio jednu povijesnu rečenicu: „Čuj, sve što sam ti prešutio nemoj nikome reći“. To je bio pravi Arsen, izuzetno duhovit čovjek i takvog ga želim pamtiti. (…) Uvijek sam izbjegavao te priče (o nacionalizmu, Đorđevićevim izjavama i četnikovanju – op.Z.G.) a i on je izbjegavao pričati o tome. Iako, ne bih miješao nacionalizam i šovinizam. Nacionalist znači voljeti svoj narod, a biti šovinist je nešto jako ružno jer to znači mrziti druge narode. Vjerujte mi, nikog ne mrzim, ali ponosan sam što sam Srbin.“
Bora je ipak na početku rata davao otvorenu podršku miloševićevom „projektu“ Velike Srbije i bio pobornik Republike Srpske i Republike Srpske Krajine no – eto još jedne kontroverze – ponovo „obrće ćurak“ pa 1996. pa pod svojim imenom u Banja Luci objavljuje antimiloševićevski album „Njihovi dani“. A onda stiže još jedna kontroverza: unatoč one davnašnje izjave o Slovencima kao „bečkim konjušarima“, u dvijetisućitima seli u Ljubljanu .
Riblja čorba koja je krenula uzlazno 1979. singlovima „Lutka sa naslovne strane“ i „R’n’R za kućni savet“ nakon albuma prvijenca „Kost u grlu“ iz iste godine te dvije godine kasnijeg „Pokvarena mašta i prljave strasti“ (oba na etiketi PGP RTB), postala je – uz Bijelo dugme i Parni valjak – mega uspješan band te okosnica jugoslavenskog mainstream rocka. Ako je Bregović u osamdesetima bio žanrovski kameleon srednje struje i nekih sporednih trendovskih pritoka, Hus i Parni valjak tipični fini dečki s urbanog partera, Bora Đorđević i Čorba su bili rasna rock grupa koja je javno iznosila „pokvarenu maštu i prljave strasti“ svog glavnog autora i frontmana te praskave rock riffove uigranog banda. „Tajna“ uspjeha Riblje čorbe koja je punila sve dvorane od Triglava do Gevgelije bila je u šarmu i uličnoj mudrosti Đorđevićevih stihova o alkoholu, ljubavi, likovima sa dna te buntovništvu rockerskog bohema koje je – i kad nije imalo izravnih veza sa politikom i problema sa cenzorima– bilo shvaćeno kao zvučna pljuska socijalističkom moralu. Formula je sjajno funkcionirala na prvim dvama albumima te (možda još bolje) na njihovim nasljednicima „Mrtva priroda“ (1981.), „Buvlja pijaca“ (1982.), koncertnom „U ime naroda“ (1982.), „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“ (1984.) no nakon odlaska Momčila Bajagića Bajage koji počinje uspješnu samostalnu karijeru, Riblja čorba kao da vozi s uključenim automatskim pilotom.
Riblje čorbe nije bilo u hrvatskom eteru no da su ga kojim slučajem u devedesetima puštali u hrvatskim kafićima na pitanje: “Zašto?” odgovorili bi zacijelo: “Istina, čovjek je četnik, al’ što su mu dobre pjesme!”. I ne bi bili u krivu. Jer, prije nego li je prešao “na mračnu stranu Sile”, Bora Đorđević i Riblja čorba su doista snimili naramak albuma koji su ih – baš kao i koncerti – ustoličili kao jednu od vodećih mainstream formacija domaćeg rocka. Niska albuma imala je manje-više istu poetiku: “klasični“ hard-rock, power balade i Borine tekstove s nazivnikom “ja ratujem sam” podjednako jezičavo ulične i – u baladama – čak “kenjkavo” nježne.
Bora Čorba je, kako je to 1998. zapisao lucidni Dražen Vrdoljak bio: “nekoć prvoborac, sada tek sjedokosi fosil srpskog nacionalnog buđenja na području rocka” no dok Bora Čorba nije postao „fosil nacionalnog buđenja“, i on i bend su snimili dobre, vrlo dobre i odlične albume. Oni pak u svakoj neostrašćenoj kritici i danas potvrđuju navode Petra Pece Popovića iz 1990. o Ribljoj čorbi. Jer, pisao je Peca, oni su „kontroverzna pojava na našem rock sazviježđu bez koje bi bilo teško zamisliti minulu dekadu” (citat je preuzet iz sjajne knjige “Od Velike Srbije do SAO Riblje čorbe” koju su 1999. objavili Nandor Ljubanović i Drago Borić u izdanju Kulturbunta).
U diskografiji Čorbe posebno mjesto (u Hrvatskoj) zauzima taj posljednji „pravi“ album „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“ jer je jedini objavljen (a ne baš davno i reizdan) na etiketi Jugotona. Srećom jer upravo je kao pridošlica u sjajnom serijalu reizdanja Croatia Recordsa s remasteriranim snimkama s originalnih magnetofonskih vrpci otisnutim na 180 gramskom vinilu, pokazao da je vraški dobro ostario. Pače, zaslužio bolje ocjene nego li u vrijeme izvornog objavljivanja. Zašto? Stoga što apsolutno pokazuje ključne odlike banda (s posljednjim snimkama izvrsnog gitariste Rajka Kojića i Momčila Bajagića), različite autorske osobnosti Bore i Bajage no najviše ipak zbog činjenice da je – unatoč mlakim kritikama i “slaboj” prodaji – dao impresivni broj odličnih pjesama. Vrijedi stoga podsjetiti da je uvodna Bajagina “Kazablanka” okađena funkom na tragu Tom Tom Cluba ili Talking Headsa kao kopča koja spaja Čorbu i Bajagine Instruktore s kojima će iste godine objaviti prvijenac “Pozitivna geografija”.
No, njegov drugi autorski prinos albumu “Muzičari koji piju” koja sijedi za njom rasni je rock’n’roll brzac s duhovitim tekstom/zezalicom u tipičnom (kasnijem) Bajaginom stilu. “Mangupi vam kvare dete” – u istom žovijalnom (kabaretskom ili britanskom music hall) stilu s dominantnim klavirom i zbornim pjevanjem, odličan je jezičavi Borin broj koji pljuje roditeljima istinu o njihovoj djeci ravno u oči. Uzgred, nije li se na nju tematski godinama kasnije naslonilo Đubrivo svojom “Vaša kćerka je kurva”?
“Đukele će me dokusuriti” bio je novi Borin izravni odgovor neprijateljima banda i okoštalim strukturama koje ih napadaju. “Nemoj da kažeš mome dečku” građena je, pak, oko upečatljivog riffa kao – već ranije patentiran – Čorbin “roker” s primislima na južnjački američki boogie-hard rock, a zaključna tema na A strani “Gluposti” prvorazredna Đorđevićeva ljubavna balada nadahnuta laganicama Rolling Stonesa. Dakako, i s dojmljivim (no nenametljivim) gitarskim solom te zanimljivo “futrana” klavijaturama (ko)producenta Kornelija Kovača. Drugu stranu vinila otvara je paprena rokija “Priča o Žiki Živcu” s tekstom o balkanskom nesretnom outlawu, a tematski na tragu sličnih tema i likova Zabranjenog pušenja.
Slijedila je sjajni “Besni psi”; jedna od boljih tema u Čorbinom opusu. I ona na tragu Stonesa s tekstom koji je spomenom “grčkih švercera, arapskih studenata” uspoređenih s bijesnim psima podignuo prašinu, izazvao prosvjede veleposlanstava i zazivanja zabrana izvođenja. Skladba je jedan od nekoliko izravnih i gnjevnih Borinih brojeva s albuma ponegdje (kao u “Ravnodušan prema plaču”) i depresivnih stihova glazbenika kojem je – pa ma kako “drčan” bio – pun kufer problema sa cenzurom i objedama o zagovoru stavova suprotnih socijalističkom moralu.“Minut ćutanja” s upečatljivim tomovima u uvodu i gitarama na tragu ZZ Topa, bila je novi zgoditak uz Čorbin uobičajeni ironičan – danas bi se reklo i seksistički – tekst a zaključna balada “Ravnodušan prema plaču” akustičarska (odlično aranžirana) balada kao odgovor na “izdaju” prijatelja i sveopće licemjerje onih koji vele “o mrtvima sve najbolje”. Posebna vrijednost albuma je naravno Bajagina “Kad hodaš”, po osobnom sudu (uz “Dobro jutro”) najbolja balada u Čorbinom (i Bajaginom) opusu s onim fascinantnim uvodnim stihom “večer ne miriše na rakove i školjke”. Imala je sve za 5: odličnu Borinu izvedbu, Kojićevu gitaru te rast teme u maniri prvorazrednih power balada dekade što ju je sigurno i učinilo jedinim velikim hitom s albuma.
Zašto je u vrijeme izvorne objave “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” loše prošao na tržištu (iz današnje situacije ocjena da je pobačaj prodaja “samo” 120 tisuća primjeraka albuma djeluje kao drski vic) i kod kritike, može izazvati čuđenje no – s druge strane – album je bio zahtjevniji i s manje ubojitih himničkih “rokanja” od prethodnika. No, možda baš zato tako dobro zvuči danas. Po osobnom sudu i kao posljednji veliki album u Čorbinom opusu. Ili možda album na kojem se našlo baš sve po čemu valja pamtiti i Boru i Riblju čorbu.
I za kraj jedna opaska iznuđena recentnijim sporenjima ili suprostavljenim ocjenama o tekstopisačkim dosezima Đorđevića i Balaševića. Priznajem, oduvijek sam bio – a i danas sam – više za onog prvog. Umjesto odgovora na pitanje zašto, evo citata o pjesničkom iskazu Bore Đorđevića posuđenog iz već spomenute knjige u izdanju Kulturbunta. Jer, veli se, kod Bore nije samo riječ o golemom pjesničkom talentu, nego u “tananoj sposobnosti uopštavanja nekih bitnih osobina mlađe rok-generacije: služenje nepatetičnim, grubim jezikom, ironijom, persiflažom i ruganje velikim životnim temama i akademskom ukusu, osećanje slobode da se kaže gotovo sve…” Nažalost kad je pjesnik/tekstopisac Bora zaboravio na ono “gotovo sve” te, oslobađajući jezik alkoholom i nacionalističkom ognjicom odnosno – kako je to sjajno kazao Petar Luković – “kad je je Bora Đorđević, bivši roker, ušao u fazon ‘šljivovica-četništva’” – te počeo govoriti ‘baš sve’, kola su počela klizati nizbrdo. Ravno do dna.
