Crna koža i sedlo moje malo
Koja je pouka svih brojnih ljetnih summita bikera? Odgovor je očekivan: ako su, kako je pjevao Sinatra, ljubav i brak nerazdvojni poput kočije i konja, tada su rock and roll, crna «bikerska» koža i motori u «simbiozi» barem poput Toma i Jerryja i Mirka & Slavka.
Zašto su avijatičarske Ray Ban naočale, crna kožna jakna i zvijer od barem petsto kubika među nogama, još od ranih pedesetih postali nešto poput transparenta na kojemu je vrištećim bojama pisalo «buntovnik!», to znaju svi koji su, makar i u repriznom terminu, odgledali Benedekovog «Divljaka». Jer, kada jedan od prpošnih motorista iz ganga pita Jimmyja – a tumači ga mlađahni i barem sto kilograma lakši Marlon Brando – «zbog čega se ti uopće buniš?», njegovo lakonsko «što nudiš?» daje jednako rječit odgovor kao i sve ono glumatanje James Deana u sat i pol «Buntovnika bez razloga».
Konačno, tko god je ikada zalutao na neki od «biker daysa» dobio je informacije iz prve ruke o čvrstom zagrljaju «realrockerskih» riffova, odmetničkog imagea i grmljavine iz kromiranih auspuha. Pa radilo se o glazbi Motorheada i Metallice, Bad Company i Led Zeppelina ili – u pulskom slučaju – KUD Idiota i Hladnog piva.
Crnu kožu i motore strastveno su prigrlili prvi rockeri: i Presley i Eddie Cochrane, i Gene Vincent pa čak i ispeglani Buddy Holly koji će s Crickettsima pozirati na neizbježnom Harleyju. No, ako su za Presleyja i Hollyja motor i koža bili zgodan «modni» detalji i – na simboličnoj razini – vjerodajnica buntovništva, Gene Vincent je bio prava ikona rocker and roll rebelije. Njegovo hramanje – posljedica pada s motora – nije bilo nikakva zapreka za mahnitanje pozornicom u crnoj koži. Slučajno? Nipošto.
Nije slučajno ni da je Bob Dylan – kojeg je pad s motora umalo stajao glave i karijere – na svojem krucijalnom albumu «Highway 61 Revisited» ponosno pozirao u T-shirt na kojoj se kočoperi logotip Triumpha, motora kojeg je proslavio upravo Brando u «Divljaku».
Ikonografija rocka – pa i njegova povjesnica – ni u slijedećim desetljećima nisu mogle bez motora. Šezdesete, hippijevska utopija i «ljeto ljubavi», mogli su – kao i Oliver Dragojević – zavapiti «dva put san umra». Oba puta motori su tu imali bitnu ulogu. Čuveni – i po zlu poznati – koncert Rolling Stonesa u Altamontu 1969. po mnogima je dokrajčio hipijevski mit brutalnim ubojstvom jednog posjetitelja koncerta kojega je nožem izbo pripadnik Hell’s Angelsa zaduženih za održavanje reda. Drugi pak vele da je simboličan kraj hipijevske utopije najbolje ocrtan u znamenitom «on the road» filmu «Easy Rider» i to zaključnom scenom, kada skupina zadriglih seljačina sačmaricom obračunava s parom hipijevskih motorista dok čuveni chopper Petera Fonde nestaje u plamenu.
Hell’s Angels – kao najpoznatija motoristička skupina i metafora za moto-bande – imali su golemu magnetnu privlačnost i za rockere i za publiku. Njihove insignije na omote albuma stavili su i Janis Joplin i Bo Diddley, a njihovi se, «tragovi» vuku i debelo u osamdesete. Konačno, na posredan ili neposredan način veličani su i u hitovima poput «Black Denim Trousers & Motorcycle Boots» The Cheers, «Born To be Wild» Steppenwolfa, «Leader Of The Pack» Shangri-Las, «Motorbike Beat» Rezillosa, «Motor Cycle Song» Arla Guthrieja, «Motorcycle Man» Saxona, «Motorbikin’» Marthe And The Muffins…
No, nisu motori bili samo povezani uz negativan odmetrnički image. Shvaćajući ih kao simbol seksualne potentnosti, na razini scenografije i ikonografije prigrlili su ih i glam-rockeri – poput notornog Garyja Glittera – i zvijezde funka – poput Bootsyja Collinsa – i novi rockabilličari – poput Stray Catsa – i metalci i punkeri; i novovalne ikone poput Smithsa ili Prefab Sprout, i mega-zvijezde mainstreama poput Princea u «Purple Rain» te, svakako, tradicionalni rockeri do ušiju puni testosterona.
Premda Harley Davidson među motorima ima isti ugled kao i Fender ili Gibson među gitarama, razni će glazbenici posezati za različitim tipovima dvokolnih «radosti među nogama». Metalci iz osamdesetih će zdušno prigrliti moćne japanske motocikle, «tradicionalniji» rockeri i rockabilličari sa stilom nastojat će se dokopati kakvog odležanog Triumpha ili Indijana, a na cijeni će tijekom sedamdesetih – posebice kod glam i funk-izvođača, a posebice notornih Kiss – biti chopperi: ekstravagantni motori s dugačkom prednjom vilicom.
Naravno, tu su i vespe – mali šminkerski talijanski skuteri bez kojih bi bili nezamislivi britanski modovi – pa i njihovi omiljeni bendovi: Small Faces, Who ili, desetljeće kasnije, The Jam – ali i Honde manje kubikaže koje su, zajedno sa daskama i hot-rodovima, dio američke subkulturne surf-scene.
Šarene i šarolike devedesete u kojima je baš sve bilo (često i istodobno) i in i out, «bikerskoj» je populaciji dalo odriješene ruke i za izbor motora i za izbor glazbe. Premda se i pola stoljeća nakon kultnog Brandovog «Divljaka», bazični rock and roll, prpošni gitarski riffovi, crna koža i Harley Davidson i dalje najbolje slažu. Kazao bi Sinatra, kao konj i kočija, kao ljubav i brak…
