CHUI
Do zvijezda
Dancing Bear
*****
Chui ponovo ima odličan album no novim projektom otišao je korak naprijed. Ili, ako baš želite žanrovski cjepidlačiti, još jedan „korak natrag“ prema Canterbury sceni s početka sedamdesetih. Glazbi i stilistici – tako barem djeluje mojim starim ušima – nadahnutoj grupama poput Hatfield And The North, National Health, Gong, Egg… odnosno glazbenicima koji su slobodoumno u glazbeni cušpajz stavljali psihodeliju, prog rock, jazz, krautrock, avangardnu glazbu…
„Sporo paljenje“ je primjerice pravo pismo o namjerama „novog“ Chuia svojom potkom udaraljki i puhačima (naglašeni bariton saksofon i trombon) koji su podebljali uobičajene saksofonske dionice Vojkana Jocića no sintovi Tonija Starešinića i dalje su ankor kojim se album sidri i u prog rockerske fuzijske vode. Bliske Canterbury sceni i onom kultnom (vraški nekomercijalnom) albumu Hugha Hoppera „1984“ ili Gongu nakon Daevida Allena s naglašenom rolom Didiera Malhebrea . „Svemir ima novi pozivni“ još je više okrenut prema Canterburyju tribalnim udaraljkama te puhačim jazz improvizacijama križanim s elementima krautrockerskih zvučnih eskapada (posebice uporabom vocodera naglašenog u zaključnom broju u Roy Beatle remixu) dok „Do zvijezda“ u taj čudesni talionički lonac ubacuje i sintesajzersku gugutavost Tangerin Dreama i zavodljiv u melodiju ponavljajuće fraze. Čak uz natruhe poetike Camela s albuma „Snow Goose“ (doduše bez Latimerovih gitarskih dionica sada iskazanih drugim sredstvima).
Muskulativna ritmički bogata „Vozi dalje“ također profitira sparivanjem naglašenih udaraljki i brass sekcije koje podebljavaju klavijature dok „Tvrdi sicevi“ nude diskretan naklon u uvodu prema krautrokovskom elektro-minimalizmu prije nego li tema naraste u mahniti brzac uz Starešinićev solo na električnom klaviru uz dramatičan ton puhača i njihove nadahnute improvizacije. Canterburyjevski utjecaji koji su očito nadogradili izvorne fascinacije Chuia i Starešinića nastavljaju se do kraja albuma. Stoga „A Love Supreme“ na kojoj gostuje zbor Izvor djeluje kao ne baš daleki rođak nekih od Gongovih stilizacija no s odličnim bluesy električnim klavirom i lucidno složenom himničko nabožnom završnicom uz razigrane puhače.
Kao i mnogo puta do sada Chui su si otvorili širom vrata prema novim glazbenim obzorima koji – sad već to nije nikakvo iznenađenje – sjajno srastaju s izvornim nadahnućima.
