Prilično očekivano Dallasovo reizdanje ključnog Gibonnijevog albuma „Judi, zviri i beštimje“ na vinilu (u remasteriranoj verziji) u vrhu je domaće prodaje. Riječ je o obljetničarskom izdanju kojim se obilježava 25. godišnjica izvornog objavljivanja albuma.
Vrijedi stoga kazati pokoju riječ više i o albumu i njegovom nastanku.
Ušavši u studio nakon dulje apstinencije i vremena provedenog na medijskom ugaru, Gibo je doista prvi put u karijeri počeo snimati bez presinga i u uvjetima koje je želio. Ugovor s Dallasom naime nije imao vremenskih ograničenja, nego je govorio o tri ekskluzivna albuma. Bez pritiska objavljivanja jednog albuma godišnje Gibo je, kako sam tvrdi, dobio krila, jer je, u slučaju albuma „Judi, zviri i beštimje“ produženim boravkom u studiju svaku pjesmu mogao ispeglati ili pak promijeniti, pretumbati i doraditi kako želi. Umjesto u listopadu te godine, album je stoga bio dovršen tek u veljači iduće. Tih nekoliko dodatnih mjeseci iznjedrilo je i jednu od najboljih skladbi albuma, „Činim pravu stvar“, ali i konačno verziju „Razlivene tinte i posoljenog zraka“.
Gibo je i prije surađivao s dobrim glazbenicima, a Renato Švorinić i Bruno Kovačić bili su odlični muzičari, nadahnuti u studiju i pouzdani na nastupima uživo. No, na albumu „Judi, zviri i beštimje“ posebno je mjesto prvi put pripalo i zvijezdi koju se nije percipiralo kao dio grupe, već kao dodatnu snagu upregnutu u zajednički projekt. No gitaristički je virtuoz Vlatko Stefanovski imao i dodatnu, još značajniju, ulogu. Gitarista upokojene jugoslavenske etno-jazz-rock formacije Leb i sol publika je držala za nepokolebljivog i nekomercijalnog glazbenika, štoviše, rockera koji je na suprotnom polu od šlagerizirane estrade. U predodžbi novih, ali i starih Gibonnijevih fanova – čak i onih preostalih iz dana Osmog putnika – Stefanovski je bio nešto kao jamstvo rockerske kvalitete, pouzdan dokaz da je Gibo daleko od festivalskih ‘ljiga’. I mediji i publika stoga su Stefanovskog vidjeli prije kao Gibonnijevu glazbenu srodnu dušu – koja, poput njega, znade zajedno uloviti kolorit glazbenih lokalizama i kurente rock globalizama – negoli kao instrumentalista-plaćenika. Veza Gibonni–Stefanovski nije međutim ostvarena samo jednosmjerno. Bio je to zapravo uspjeli brak iz interesa. Gibo je naime Stefanovskome dao prigodu da bude gitaristički heroj i nove, dakle mlade post-jugoslavenske, hrvatske i slovenske, publike. Naposljetku, nakon što ga je Gibo dovukao u svoj megauspješan i hvaljen projekt rock-mainstreama te na pozornice dupkom punih sportskih dvorana i naslovne stranice revija, Vlatko je reanimirao i svoju samostalnu karijeru: najprije nebrojenim mutacijama svojega Trija, ali i projektima kolaboracije s virtuoznim gitaristom Miroslavom Tadićem. Uostalom, taj će dvojac hrvatsku diskografsku premijeru – nimalo slučajno – i veliku promociju doživjeti na Gibinom albumu „Mirakul“.
Vlatko je na albumu odradio gotovo sve ključne gitarske role i bio mnogo više od pukog najamnika. Jer, unatoč raskošnom gitarskom rukopisu, neprijepornoj virtuoznosti te poslovičnom snalaženju u svim žanrovima, Stefanovski je s Gibom doista podijelio i isti film
– Vlatko je govorio da je on tu da svira kako najbolje zna te da mora ponuditi puno kvalitetnih, ali različitih rješenja, a moje je da kao producent izaberem ono što mislim da je dobro za pjesmu. Znalo se stoga dogoditi da na pojedinim pjesmama imamo po tridesetak različitih verzija istog sola… Različitih po zvuku, po maniri svirke, čak i po instrumentima, s akustičnim ili električnim verzijama. Kada znate kako Vlatko svira, te da je glazbenik koji prihvaća sugestije, ali daje i svoja rješenja, jasno vam je da je nakon sessiona ostajalo mnogo kvalitetnih snimaka. Sebi sam pak kao producent ostavljao za pravo da sutra, hladne glave, izaberem najbolji ili najpogodniji trenutak. U konkretnoj priči i relaciji glazbenik – producent, s Vlatkom i sa mnom ima još nešto: i mi i naše obitelji odavno smo prijatelji, što suradnju, zapravo, pretvara i u užitak druženja – objašnjavao je suradnju producent albuma Nikša Bratoš.
Vlatkov trag na albumu Judi, zviri i beštimje bio je – kao i sam album – izniman. “Činim pravu stvar” i “Divji cvit” postali su megahitovi, neizbježni koncertni standard, a i simbolično ‘pismo o namjerama’ novoga Gibinog rukopisa. Izvanserijski zgoditak bio je i naslovni broj u kojemu su Vlatkove etnostilizacije prianjale vokalu i izvrsnom emocionalnom tekstu, dok je broj “Posoljeni zrak i razlivena tinta” bio pravo remek-djelo, odrađeno kao naličje kampanilističke “Ništa kontra Splita”.
– U Gibi i njegovoj glazbi osjetio sam ne samo duh Mediterana – koji me je uvijek fascinirao – nego i duh Splita, grada koji neobično volim i u kojem imam, još iz dana Leba i soli, nevjerojatno brojnu i odanu publiku – kazao je tada Stefanovski. Istaknuvši nadalje kako Gibonni nije od njega tražio da bude ‘netko drugi’, nego da svoju ‘patentiranu’ gitarističku maniru i nerv sljubi s melodijom ili Gibinom idejom gitarskog riffa ili sola. S Gibom su ga, kaže, povezale najprije mediteranska, odnosno južnjačka osjećajnost, a onda i slična promišljanja o slobodoumnom i nesputanom crossoveru. I Gibino uključivanje klape Cambi s verzijom „Projdi vilo“ kao bonus na album, bilo mu je veoma blisko. Uostalom, Vlatka je godinama intrigirala ideja da i sam poveže makedonski ritam i harmonije dalmatinske klape u neku vrstu novoga ‘južnjačkog’ odsječka world music.
– Vlatko je bio neprikosnovena jugoslavenska zvijezda, legendarni gitarist i frontman iznimno popularne grupe u vrijeme dok sam ja s Osmim putnikom bio metalac početnik! No od samoga početka suradnje Vlatko i ja smo se sjajno razumjeli i poštovali. Možda bih tu suradnju mogao pojasniti jednom naizgled banalnom metaforom. U sva tri albuma naše zajedničke suradnje ja sam davao srce, meso, kosti, mozak, mišiće, ali Vlatko i ljudi s kojima sam surađivao dali su tim albumima krv. Ono nešto bez čega nema života. Ne pretjerujem! Puno mi se puta učinilo da kad Vlatko zasvira sve u trenu oživi, u studiju ili na sceni ! E, a kad to čuješ, nema robovanja egu. Baš zbog toga što sam ja istinski uživao u svakom tonu koji odsvira, on je imao toliko mnogo prostora za svirku – kazao je Gibo.
Album „Judi, zviri i beštimje“ dugo se rađao, i to ne samo u unajmljenoj vili uz more u Podstrani i u studiju, nego i na drugim, za Gibu jednako bitnim, mjestima.
O nastanku albuma govorio je tadašnji Gibonnijev menadžer (pa i više od toga) Ozren Kanceljak.
– Nije ipak sve išlo lako… Sjećam se da je Gibo jedno vrijeme htio da prvi singl bude „Ne znam plesat“, što bi bio potez daleko od svega što smo već s Foxom bili dogovorili. To je naprosto bila loša pjesma, odnosno – i danas sam uvjeren – najslabiji broj albuma te nespretno poigravanje sa stereotipima plesne glazbe. Bilo je čak sporno hoće li se „Činim pravu stvar“ naći na albumu. Nikša ju je smiksao na tri minute, pa su bili ispali i Vlatkov solo i sve vokalize, jer mu se tada činilo da ništa što kani biti hit ne smije trajati dulje od tri minute… Hoću reći, stvari su se brusile u hodu, ali na kraju smo sve bitne odluke donosili Gibo, Nikša i ja zajednički. Bili smo pravi trio, u kojem se znalo što tko radi. Niti sam ja bio producent, niti je Nikša bio autor, a ni Gibo se nije bavio marketingom… Svatko je radio svoje. Naravno, Gibo je bio zvijezda, autor i pjevač, ali je o svakom bitnom potezu postojao konsenzus. Bila je to, svi to danas znaju, i prava formula uspjeha – veli Ozren Kanceljak.
Gibonni i Kanceljak, koji mnoge teme iz bliske zajedničke prošlosti danas, nakon prekida suradnje, različito interpretiraju u jednome se slažu: vrijeme kolaboracije na „Judi, zviri i beštimje“ njihovo je najbolje razdoblje. I ne samo poslovno.
Gibo je upravo bio ušao u svoju najkreativniju fazu, a te su mu godine donijele i mnogo obiteljske sreće. Supruga Sanja je nakon problematične trudnoće rodila Randa, on sam se vratio iz ‘knock downa’ u kojemu je – bez diskografskog ugovora, banda i sponzora – proveo gotovo godinu dana, a u Ozrenu je našao idealnog partnera i novog prijatelja.
– Ozren i ja smo tada najbolje funkcionirali. Kupio me svojom toplinom i spremnošću da mi pomogne kad mi se činilo da sam ponovno bio udario glavom u zid… Naime, ja mu tada nisam bio jedini ‘posao’; činilo mi se čak da mu je rad sa mnom bio više zadovoljstvo i izazov negoli ‘projekt’ kojim mora zaraditi novac da bi plaćao račune. Uostalom, Ozren nije bio klasični menadžer i nakupac koji će negdje nešto kupiti za deset, a onda to preprodati za dvadeset. Potom, mi smo bili i kulturološki bliski, smijali se istim smiješnim likovima s domaće estrade, družili se kao pravi prijatelji koji su se sjajno razumjeli… Ostvarili smo velike brojke i uspjeh, ali posao nam je bio i užitak, pa čak i igra. U trenutku kad je naša suradnja prestajala biti ‘muzika’, a sve više postajala preambiciozan i novcem opterećen ‘projekt’, počeo se nazirati i njezin kraj. Nismo više bili jedan za drugog, no i danas sam uvjeren da bi Ozren, sa svojim sposobnostima i sklonostima, bio sjajan direktor velike diskografske kuće – tvrdi Gibo.
„Judi, zviri i beštimje“ su 2000. Gibi, Bratošu i Kanceljaku pretvorili u zlatnu godinu. Da je taj album bio prekretnica u Gibonnijevoj karijeri, pokazale su goleme naklade, ali i Porin 2000., na kojemu je u svim bitnim kategorijama trijumfirao. Gibonniju su pripale nagrade za najbolji album i najbolji pop-album, „Činim pravu stvar“ proglašena je hitom i pjesmom godine, Nikša Bratoš najboljim producentom i aranžerom, a Porin mu je pripao i u kategoriji najbolje snimke.
– Mislim da sam uz Gibine neosporne umjetničke vrijednosti na album uspio unijeti miris, nazovimo je tako, ‘komercijalne širine’, trudeći se – naravno – da nikad ne prijeđem granicu i ne ugrozim njegovu autentičnost. Kao producentu bila mi je ipak dužnost skrenuti pozornost na važnost komercijalnih pjesama, i prepoznati velike hitove još u rukopisu – kazao je Nikša Bratoš, čije su zasluge za uspjelu (i) komercijalnu formulu albuma bile nepobitne.
Zasluge za uspjeh albuma ležale su i na drugoj strani. Premda je pionir uspješnog povezivanja glazbenog mainstream-pogona s moćnim sponzorima bio Hus Hasanefendić s Parnim valjkom (kojemu su, najprije Levi’s, a potom, u vrijeme albuma „Buđenje“, Pepsi te Police podupirali turneje i reklamnu kampanju), Ozren Kanceljak je s Gibom otišao još jedan korak dalje.
– Bila je riječ o pravoj sinergiji, o vezivanju Gibonnija kao uspješnog i kvalitetnog izvođača uz jednako uspješne proizvode, odnosno brandove. Bile su tu tvrtke koje nisu bile tako velike – poput Eurocablea – ali su bile u golemom uzletu, što potvrđuju i svojim kasnijim uspjehom. Najviše smo radili s T-mobileom, odnosno tada najprije s HT-om pa Hinetom i T-comom… jer smo se uspješno vezivali uz vodeće tehnologije. Najprije uz Cronet, a onda uz ISDN. Bilo je sjajno raditi s tim ljudima koji su dobro prepoznavali Gibonnijevu kvalitetu, ali i dijelili istu ‘korisničku’ publiku – tvrdi Kanceljak, koji je u to vrijeme bio i aktivni član marketinške agencije Premisa.
Gibo je nakon golemog uspjeha „Judi, zviri i beštimji“ te medijske promocije postao veoma privlačno ime za sponzore. Jedan od njih je bila i slovenska modna kuća Mura, čiji je ‘maneken’ bio punu godinu dana, noseći i na koncertnoj pozornici, tijekom cijele velike turneje, njezina odijela.
– Neugodno mi je i kazati, ali bila je to prava nemoralna ponuda. Ozren je tražio valjda deset puta veći iznos za sponzorstvo negoli sam ja mogao i pomisliti, a Mura je to, ne trepnuvši, platila. Do danas mislim da sam bio najbolje plaćeni model, u rangu jedne Linde Evangeliste… što je, priznat ćete, smiješno – kaže Gibo.
No u uobičajene relacije sponzora i sponzoriranog Gibo je sve više unosio i osobnu notu: inicijativu ili čak i izravni zahtjev da se sponzorstvo protegne i na humanitarne projekte i sve brojnije dobrotvorne akcije u kojima je sudjelovao.
Ne samo humanitarni nego i veliki komercijalni koncerti – poput ISDN-ovog u Rijeci, koji je pretočen i na uspješan DVD – predstavili su početkom dvijetisućitih Gibonnija u iznimnom izdanju, uz reprezentativni novi band s mahom splitsko-šibenskim glazbenicima. Ključni Gibin scenski partner postao je do tada anonimni violinist Marko Ramljak, a novi stalni suradnici bili su i šibenski basist Marko Reljanović, zagrebački bubnjar Damir Šomen te splitske snage: udaraljkaš Matko Petrić, gitarist Ilija Utrobičić te pozadinski vokali Brankica Brodarić i Teo Brajčić.
ISDN-ov koncert održan u riječkom Narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 5. rujna 2000. bio je zamišljen i realiziran kao promocija tehnologije koja može povezati svirku Gibonnija i banda u riječkom kazalištu, Vlatka Stefanovskog – koji je svoja sola svirao u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci – te klapu Cambi, koja je back-vokale i svoj samostalni broj pjevala u atriju splitskoga Arheološkog muzeja. Ipak, bila je to – prije i poslije svega – sjajna prigoda da se urbi et orbi oglasi ‘novi Gibonni’, u čiju se priču, poput djelića slagalice, uklapaju i veliki sponzori, gitaristička ex-YU zvijezda, suvremena tehnologija, lucidni promotivni mehanizmi, maestralno odrađen PR…
