Na današnji dan 29. listopada 1971. u prometnoj nesreći vozeći motocikl, u 25. godini života poginuo je gitarist i utemeljitelj Allman Brothersa Duane Allman.
Pionirskim srastanjem južnjačkog rhythm and bluesa, elemenata countryja, gospela, soula, bluesa i rocka te sklonošću prema fluidnim instrumentalnim formama studijskih ili koncertnih „džemanja“, Allman Brothers Band su u mnogome definirali, ako ćete i „izmislili“, američki južnjački rock. Kao najutjecajnija američka rock grupa s početka sedamdesetih, potaknuli su osnivanje niza južnjačkih rock-bandova poput Lynard Skynyrd ili Molly Hatchet te ostali trajna referenca za izvođače sličnog profila i u kasnijim desetljećima.
Grupu su 1969. osnovala braća Allman. Duane je tada već bio iskusni i cijenjeni studijski glazbenik čija je gitara ostavila traga na snimkama Arethe Franklin, Wilsona Picketta, Kinga Curtisa i mnogih drugih koji su snimali u znanim FAME studijima u Muscle Shoalsu u Alabami a Gregg pak orguljaš i pjevač. Iste su godine na Atlanticovoj podetiketi Capricorn objavili i nastupni album „The Allman Brothers Band“. Patentirana je tada idealna fuzija gotovo jazz improvizacije (nadahnute Milesom Davisom i Coltraneom kojeg su voljeli i Duane i bubnjar Jani Johanny Johanson) prožete psihodelijom na tragu Grateful Deada, utjecajima countryja (kojeg je kao poputbinu u band donio gitarist Dicky Betts), bluesa, R&B-ja i soula te emocionalnih južnjačkih balada. Električni blues Allman Brothers Banda s akustičnim teksturama, virtuozna Duaneova gitara, slide-gitara i Greggove soulom okađene Hammond orgulje bili su adut koji je Allman Brotherse iz prve lansirao kao atrakciju. Već u vrijeme objavljivanja prvijenca bili su čuveni njihovi koncertni nastupi pretvoreni često u 40-minutne jam session razrade jedne skladbe uz međuigre dvaju gitarista (Duanea i Dickeya Bettsa), moćne ritam sekcije s basistom Berryjem Oakleyem i dvama bubnjarima/perkusionistima (Johanny Johanson i Butch Trucks) te orguljaša i pjevača Gregga Allmana. Album je snimljen „na dah“ tijekom dvotjednog sessiona donijevši u studio dio koncertne atmosfere. One iste koju je kasnije sjajno pokazao kultni i izvanvremeni „At Fillmore East“ sa snimkama nastupa u njujorškom Fillmore Eastu iz ožujka 1971.; jedan od najboljih koncertnih rock-albuma svih vremena. Nažalost samo koji mjesec nakon objavljivanja albuma, u motociklističkoj je nesreći poginuo Duane a grupa nastavila bez novog gitarista.
Tako veli povijest koja je, rekoh, započela 4. studenog 1969. objavljivanjem eponimnom prvijenca snimljenog u newyorškom studiju Atlantic Recordsa u produkciji tonca Adriana Barbera koji je uskočio umjesto željenog no tada nedostupnog Toma Dowda. Većina skladbi je, rekoh, već bila testirana na koncertnim nastupima no sada zabilježena u „skraćenom“ izdanju s manjom minutažom „džemanja“ pa je na tom tragu bio i uvodni instrumentalni broj „Don’t Want You No More“; nadahnuti cover teme Spencera Davisa. Unisone svirke dvaju gitarista, jazzy orgulje, gipka ritmička potka (koja ima dodirne točke i sa Santanom) te fascinantna gitarska sola bili su savršen uvod u album. Slijedeći broj „It’s Not My Cross To Bear“ bio je pak sporovozni blues-rock (kojeg je zacijelo dobro znao i Bregović prije nego li je sniman prvijenac Bijelog dugmeta) s dvama različitim gitarskim solima i osebujnim Greggovim soul vokalom možda najbližim onome Chrisa Farlowa iz Colloseuma. „Black Hearted Woman“ – još jedan autorski Greggov broj – bio je ritmički slojevitiji i na tragu blues-rock shema koje su već rabili bandovi poput Creama no s vraški inovativnim „zbornim pjevanjem“ iznad raskošne potke udaraljki u orgazmičkom finalu. Zaključna pjesma s A strane vinilnog albuma bila je „Trouble No More“, up-tempo blues (i on uz čaroban Duaneov gitarski zvuk) znan iz repertoara Muddyja Watersa i kasniji koncertni standard.
Drugu stranu albuma je otvorila „Every Hungry Woman“ kao rasni komad southern-rocka s unisonim gitarskim dionicama, uplivima rhythm and bluesa, hard rocka, countryja, soula (s Greggovim orguljama) i bluesa. Sedmominutna Greggova „Dreams“ – uz „Whipping Post“ najbolji broj izvrsnog albuma te idealan predložak za kasnije duge koncertne verzije – građena je oko orgulja koje uvode u lagani gotovo lirski dio teme prije nego li se razvije prema žestokom hard-rocku. Slično je postavljena i „Whipping Post“ – jedan od najpoznatijih brojeva The Allman Brothers Banda – ultimativni komad blues-rocka te nezaobilazan koncertni standard. Otvara ju upečatljiv riff basa nakon kojeg stvar u svoje ruke preuzimaju gitarističke čarolije Duanea i Bettsa: pojedinačne i u unisonim svirkama.
Prvijenac The Allman Brothers Banda nije polučio nikakav uspjeh u vrijeme izvornog objavljivanja no koju godinu kasnije – a posebice nakon sjajnog koncertnog albuma „At Fillmore East“ objavljenog u srpnju 1971. – dobio je kultni status. S razlogom kao jedan od sjajnih debuta i trajno žarećih albuma southern-rocka.
