Turbo-folk iliti „cajke“ su crvena nit koja izvan nogometnih igrališta povezuje bahate “poduzetnike” i kavanske nasilnike sa čela klubova, sitne žicare minornog talenta u nogometnim dresovima te asocijalne divljake s tribina koji se lažno izdaju za navijače. Nabujala popularnost turbo-folka, pseudo „narodnjaka“ iliti kolokvijalno nazvanih „cajki“ i njihov izlazak iz negdašnje ilegale “mračine na kraju grada” te ulazak u rasprodane arene naprosto su zaključna etapa dugog procesa „redizajniranja“ hrvatskog svagdana. Još i više i posve logičan “sporedni proizvod” događanja koji već dugo traju i na društvenoj, estradnoj a bogme i na nogometnoj sceni. A njemu je – nemojmo se lagati – kumovala i poslovična anemičnost domaćeg nimalo zabavnog pop „mainstreama“ koji u biti baš nikog ne zanima. Zato, ne pucajte na „cajke“ jer one su kriva meta!
No što je to turbo-folk kao preteča i suvremenih „cajki“?
Najbolju i najprecizniju dijagnozu – doduše danas prepoznatu kao opće mjesto – nećete naći ni u socio-kulturološkoj literaturi, niti u kakvom up-to-date glazbenom leksikonu već u starom albumu Ramba Amadeusa “Oprem dobro”. U skladbi “Turbo folk”, Antonije Pušić alias Rambo Amadeus alias “mega svjetski car” kroz niz aksioma i logičnih izvedenica lucidno je secirao i definirao “fenomen” turbo folka. Odnosno „izraza“ koji je u posljednjih desetak godina evoluirao do hibrida zapadnjačkog mainstream popa, „narodnjačkog“ patosa, rapa… i svega što lako ulazi u uši publike razočarane stanjem na domaćoj takozvanoj „urbanoj“ pop sceni.
“Folk je narod a turbo je sistem ubrizgavanja goriva,” veli Rambo i logično zaključuje: “turbo folk (je) gorenje naroda”. I svako pospješivanje “sagorijevanja naroda” je turbo folk jednako kao i “razbuktavanje najnižih strasti naroda”. Turbo folk, nastavlja Rambo, stoga “nije muzika” on je zapravo “kakofonija ukusa”. “Ja nisam izmislio turbo folk”, tvrdi Rambo, “ja sam mu dao ime”. Naime, u turbo-folk ne ulaze samo “pevaljke” s jednom nogom u narodnjaku a drugom u “danceu” već , sukladno teoriji o “gorivu” za rasplamsavanje “sagorijevanja naroda” i najnižih strasti, naljepnicu turbo-folka, kaže Rambo, zaslužuju i alkohol, pečenje na ražnju, porno shopovi, nacionalizam, trgovina ljudskim organima, kriminalci, silikoni, kokain, McDonalds, kladionice, Eurovizija, modni kreatori, politički marketing, glasački listić “koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, registracije s malim i okruglim brojevima… Podužem popisu fale samo još nogomet, nogometaši, manekenke i modeli. Koji su, i po Rambovoj definiciji “unutarnjeg sagorijevanja” ali i po glazbenom ukusu i svjetonazoru, neodvojivi od “fenomena” turbo-folka. I „cajki“.
Što je to što je nogometaše te njihove prve & druge pratilje iz svjetla reflektora i bljeska kamera, s promocija novih automobila i kozmetičkih linija, post-premjernih zabava i improviziranih televizijskih studija na stadionima, vuklo na “after party” u opskurna gnijezda turbo-folka? Šarm zabranjenog voća, mogućnost razuzdane zabave, čarobna privlačnost hibrida šlagera, elemenata globalne pop produkcije i narodnjaka? Možda, no prije će biti da je popularnost turbo-folka i njegov očiti izlazak iz ilegale “mračine na kraju grada” – kako bi to kazao Springsteen, naprosto zaključna etapa i posve logičan “sporedni proizvod” procesa koji već dugo traju i na društvenoj, estradnoj i nogometnoj sceni.
Drugim riječima kazano, turbo-folk nije “samosvojni entitet”; on je “soundtrack” odnosno zvučna kulisa dokumentarnog filma o (i) hrvatskom svagdanu. I nogometu, dakako. Nije li baš turbo-folk crvena nit koja izvan nogometnih igrališta povezuje bahate “poduzetnike” i kavanske nasilnike sa čela klubova, sitne žicare minornog talenta u nogometnim dresovima te asocijalne divljake s tribina koji se lažno izdaju za navijače?
Turbo-folk nije bio tek izolirani “glazbeni fenomen” kako ga se najčešće – posve krivo – interpretira. On je doista bio način “sagorijevanja naroda” i razbuktavanja njegovih “najnižih strasti” ali i logičan ishod opsežne selidbe pseudofolklornih rituala iz svojeg izvornog tradicijskog i ruralnog prošlostoljetnog okruženja u urbani prostor današnjice. Glazbeni turbo-narodnjak je uostalom na “urbanu” scenu stigao zajedno sa modom vjenčanja, pričesti i krizme pretvorenih u bulajićevske masovke sa stotinama gostiju za čije se udomljavanja preuređuju negdašnja skladišta s periferije a za financiranje podižu krediti.
Najpogubnija ideja koja se rodila ispod skuta “novog tradicionalizma” vjerovanje je da “opuštanje” i “zabavu” – kao u kakvom grotesknom posvajanju Rousseauove utopije o “plemenitom divljaku” – donosi samo razbijanje ionako krhke urbane i cililizirane ljušture. Novo tumačenje pojmova “zabava” i “opuštanje” odnosno njihova resemantizacija u istoznačnicu za pseudofolklornu razuzdanu veselicu uz turbo-folk, sumnjivu klijentelu, oružje za pojasom i “pevaljku” – šalje bolnu poruku o sve brojnijem stanovništvu gradova i njegovoj “eliti”, koji uljuđene norme ponašanja, urbane standarde i popularnu kulturu s asfalta, doživljava gotovo kao teror civilizacije i otvorenu represiju.
Partyji domaće društvene elite i “stupova društva” sadržajem i formom sve bliži su stoga negdašnjim “veselicama” u Pashi, Mrraku, Folkoteci, Ludnici… Pače, ulazak turbo-folka u grad i njegovu najčešće doslovnu selidbu iz rubnih i prigradskih zona ili ruralne pastorale, pospješili su i “legalizaciju” nove polutanske scene. Štoviše usvojeni su i novi trendovi pa je ionako bogatom paketu dvostrukih standarda, dodan i “double feature” program kao obvezatan sadržaj zabava nove društvene elite. Vjenčanja i rođendanska slavlja pripadnika hrvatske “zlatne mladeži” i stupova društva – abonenata društvenih rubrika, dobili su programa nalik “Zlatnoj pirueti” s “obaveznim” i “slobodnim” sastavom. U prvome dijelu zabave kakav trendi DJ, Nina Badrić, Tony Cetinski ili Žac Houdek koji kao perjanici “urbane glazbe”, osiguravaju glazbenu kulisu “na ti” s potpisanim krpicama slavljenika i gostiju, cateringom, vinskom kartom i fotografijama namijenjenim “Gloriji” ili “Storyju”. Već s prvom olabavljenom kravatom i raskopčanim ovratnikom, počinje “slobodan” program za “zabavu” i “opuštanje” odnosno “popularni” Jole – kao omiljeni zabavljač hrvatske loptačke družine, Severina, nezaobilazna Maja Šuput čak i jezičavi Siniša Vuco ili – u najpoželjnijoj varijanti – pseudo-cajka i trap akvizicija iz uvoza. Čudi li međutim sve to još ikoga? Jesu li nas uvozni srbijanski glazbeni proizvodi i njegove kroatizirane inačice baš tako iznenada i neočekivano strefile? I jesu li one „importirano zlo“ koje potvrđuje tezu da srpsko (glazbeno) đubre više smrdi od hrvatskog smeća?
Teško. Konačno, turbo-narodnjaci već desetljećima trešte pred “Kavkazom” ili s parkinga na Šalati, na šetnicama u Opatiji, s glisera u Palmižani i iz urbanih vila Zelenjaka… Stizali su i iz turbo-moćnih zvučnika nabrijanih “makina” iz impresivnog voznog parka “zlatne mladeži”, oglašavajući punih dvadeset godina skori dolazak “novog doba”. Ono je pak nastupilo legalnim ulaskom turbo-narodnjaka s rubova Dubrave i Kozara boka na privatne zabave u Sheratonu i Operi, na after-work partyje u urede prestižnih tvrtki, u svlačionice te “bijele” ili “plave” salone nogometnih klubova ali i u rasprodane arene. Kao obvezatan sadržaj “opuštanja” i “zabava” na kojima se, uz “sex on the beach” i pošteno odležani “single malt”, zanosno cupka “stiletto” petama s potpisom Manuela Blahnika na bidermajerskom stilskom stoliću.
Krug se konačno zatvorio no priči očito još nije kraj. Jer, nakon što su hrvatski nogomet, njegov “menadžment”, igrači i navijači ruku-pod-ruku zajedno ušli u narodnjačke klubove preostalo je da se i mi ostali, uz zvuke Cece, Mate Bulića, Jelene Karleuše, Maje Šuput, popularnoga Jole ili Thompsona – posve je nebitno, cupkajući “sino-sitnije” zajedno uputimo u mrak.
Uzgred, ovo nije tekst protiv „cajki“ – neka sluša tko što želi – već samo skromna dijagnoza trenutka u kojem živimo. Pardon, životarimo. Zašto? Jer smo – kako i priliči demokratskom društvu – to sami odabrali.
