BUZZCOCKS – PIONIRI POP PUNK SINGLA
Maštovito zbrajajući melodijske fraze Beatlesa, sirovi gitarski zvuk Ramonesa te ritam punka, Buzzcocks su potpisali niz „trominutnih eksplozija“ – kako su novinari nazvali njihove singlove – te postali prva (i vraški utjecajna) britanska punk i novovalna grupa koja je redefinirala pojam pop singla. Grupu su utemeljili Pete Shelley (pravim imenom Peter McNeish) i Howard Devoto (pravim imenom Howard Trafford) 1976. Izravni poticaj za osnutak banda bio im je koncert Seks Pistolsakojima su organizirali i nastup u Manchesteru. Na drugom dolasku Pistolsa u Manchester u ljeto 1976. Buzzcocksd su im bili predgrupa te tako ušli u prvi val britanskog punka. Uostalom, nastupali su i u legendarnom londonskom 100 Clubu uz Sex Pistols, Clash, Damned i Siouxsie & The Banshees te zamijenili The Damned na znamenitoj McLarenovoj Anarchy Tour. Nastupni EP „Spiral Scratch“ iz 1977. snimljen je u „uradi sam“ produkciji i objavljena na vlastitoj etiketi New Hormones .
Najpoznatiji broj EP-ja bila je minimalistička „Boredom“ kao jedna od prvih himni punka. Poruka EP-ja bila je itekako važna za sdcenu jer je govorila da je moguće3 objavljivati i u vlastitoj nakladi (što je ohrabrilo mnoge nove nezavisne diskografe) te djelovati izvan Londona.
Nakon neočekivanog odlaska Howarda Devotoa netom nakon objave EP-ja te njegovog osnutka post-punk banda Magazine, činilo se da će Buzzcocks doživjeti sudbinu brojnih punk grupa koje su bljesnule i izgorjele u samo jednoj sezoni. Ipak, ulogu pjevača i glavnog autora preuzeo je uspješno Shelley (pokazujući sklonost za repetitivne ritmičke fraze koje su presudno odredile skladbe Buzzcocksa), a grupi se priključio i basist Steve Garvey.
Uslijedio je uspješni singl „Orgasm Addict“, a nakon njega i „What Do I Get?“ . U ožujku 1978. prvi album »Another Music in A Different Kitchen«. Album je na rang listama proveo tri mjeseca davši iznimne skladbe. Jedna od njih je furiozna „Fast Cars“ u koju je umetnut posuđen riff iz „Boredom“. Nastupni album je pokazao da su Buzzcocks više od punk banda s iznimnim osjećajem za melodiju i tvorci uspješne formule pop punk singla.
Naime na albumu se zrcale i utjecaji krautrocka (najviše Can koji su bili dragi Shelleyu) i repetitivnog ritma (vožnje bubnja i basa možda dijelom nadahnute i vremešnim brojevima Boa Diddleya) koji je odlično srastao s lucidnim gitarskim intervencijama u skladbama poput „Moving Away From The Pulsebeat“. Album je dao i odličan eksplozivni punk brzac „The Love Battery“, gnjevnu himničku „I Don’t Mind“ koja je vozila trasom Ramonesa (no s melodioznim refrenom koji je imao korijen i u britanskim šezdesetima), „Fiction Romance“ koju (kao i „Autonomy“) uz gitarski riff otvara bubanj.
Drugi album „Love Bites“ objavljen u rujnu 1978. ponovno je dao niz jakih skladbi. Bio je autorski zrelije i ozbiljnije ostvarenje potaknut očitom željom za širenje izvorne formule. No dio publike i kritike držao je da ipak nije imao šarm i pitkost prethodnika.
Godinu kasnije izlazi „A Different Kind Of Tension“; posljednji album prve faze djelovanja benda. Imao je tek pokoji zgoditak pa je prošao mahom slabo ocijenjen i od kritike i od publike. To je baš kao i umor stalnim koncertima i očiti „zamor materijala“ kumovao razlazu. Ipak za okorjele fanove Buzzcocksa (u koje i sam spadam) dao je nove odlične brojeve koji su s jedne strane prizivale pouke prvijenca a s druge pak pokazali želju za izbjegavanje klišeja. „Paradise“ i „Mad Mad Judy“ su tako bile složene po staroj shemi ramonoidnog punk brzaca dok je „Sitting Round At Home“ bila kombinacija žestokih punk dionica i sporije kotrljajuće vožnje.
„Hollow Inside“ je pak bila ritmički slojevitija a naslovna tema (čak na tragu „My Sharona“ The Knacka) koristila i „robotski vokal“ (vocodera). Singl „You Say You Don’t Love Me“ bio je po svemu beatlesovski uz tipičnu zaraznu melodiju i energičnu izvedbu. Najambiciozniji i najupečatljiviji broj albuma je sedmominutna „I Believe“. Donijela je svojevrsnu dogradnju izvorne formule s razigranim basom (Shellyjevim izvikivanjem teksta/parole „ there is no love in this world anymore“) i strukturom broja iskorak prema novovalnoj poetici ranih osamdesetih.
Kompilacija „Singles Going Steady“ iz 1979. i danas je sjajan epitaf za Buzzcockse u sedamdesetima.
