Blues-rock gitarist Gary Moore, preminuo je 6.veljače 1991. u snu tijekom svog odmora u Španjolskoj. Gitarist (rođen 1952. u Belfastu) čija je duga karijera u svim svojim etapama i žanrovskim eskapadama uvijek uključivala privrženost bluesu, nije – kako su istaknuli svi mediji koji su tada donijeli vijest o smrti – bio još jedna slavna žrtva mita „sex and drugs and rock ‘n’roll“ već, štoviše, glazbenik poznat po umjerenosti i veoma discipliniranom radu u studiju i na turnejama.
Mooreova se karijera protegnula na impresivne 42 godine i dvadesetak samostalnih albuma. Bljesnuo je kao 16-godišnji gitarski wunderkind predvodeći blues-rock power trio Skid Row u kojem su bili i bubnjar Noel Bridgeman i basist Brendan Shileds. Preselivši se u London, Skid Row su – nadahnuti tvrđim rockerskim zvukom i Mooreu tako milim blues manirom njegovih gitarskih junaka Petera Greena i Erica Claptona – objavili su dva ne baš komercijalno uspjela (no danas se ne čini loša) albuma progresivnog blues rocka. Umjesto slave bandu doprinjel su gitarističkoj reputaciji Moorea, baš kao i prva postava Gary Moore Banda s kojom je objavio (također komericjalno neuspjeli) album Grinding Stone. Kratka epizoda s bandom starog prijatelja Phila Lynnota Thin Lizzy, nakon koje se priključio Jonu Hissemanu i njegovim Colloseumu II s kojima je gostovao i u Zagrebu, a još više ponovni povratak Thin Lizzyju otvorili su mu postupno vrata uspjeha. Naime, još tijekom suradnje s Thin Lizzy krenuo je i sa samostalnom karijerom.
Ni ona nije bila pravocrtna. Album Back On The Streets iz 1979. donio je Mooreu prvi ozbiljan uspojeh – singl Parisenne Walkaways na kojemu je gostovao Phil Lynott – no umjesto razrade iste komercijalne formule godinu kasnije objavljuje tek blijedi maniristički hard rock album G-Force.
Prvi pravi uspjeh postigao je tek albumom Still Got The Blues iz 1990. (do danas najboljim ostvarenjem) na kojem je pokazao talent za reviziju i zanimljivo izvođačko čitanje standarda bluesa. Dokazujući pri tom ne samo gitarističko umijeće svirkom svojeg nezaobilaznog Gibson Les Paul Standarda iz 1959. – giater koju je davbnih godina kupio od Petera Greena i ljubomorno čuvao – već i pjevačku kompetentnost. Bio je to model kojeg se – s više ili mnaje uspjeha – držao svih kasnijih godina.
Mooreova diskografija stoga uključuje niz mahom solidnih blues albuma poput After Hours (1992.), Blues Alive (1992.), Blues For Greeny (1995.), A Different Beat (1999.),Back To The Blues (2002.) ali i doista sjajan box Essential Montreaux iz 2009. Jer, riječ je o glazbeniku koji je doista uvijek „imao blues“.
