Na današnji dan 3. kolovoza 1973. Stevie Wonder je objavio (već) šesnaesti album, „Innervision“ – jedan od njegovih apsolutnih zgoditaka iz sedamdesetih – uslijedio je nakon potpisivanja novog ugovora 1971. s Motownom koji mu je dao odriješene ruke i sačuvao potpunu autorsku kontrolu nad svojim projektima. Što je to značilo za Wondera već sljedeće godine pokazao je „Music Of My Mind“ kao prvi album lucidne fuzije popa, soula, funka, jazza s pionirskim korištenjem sintesajzera te iznimnim posvajanjima etničkih ritmova. Dakako, adut albuma bio je Wonderov vokal i solidne pop melodije. Sljedeći „Talking Book“ iz 1972. jedna je, pak, od najutjecajnijih ploča crnačke glazbe sedamdesetih. Skladba „Superstition“ nije samo označila uspješan Wonderov pohod na bijelo rock-tržište nego je i postavila standard novog zvuka: štektanje električnog klavira. Balada „You’re The Sunshine Of My Life“ pokazala je da Wonderov pop-soul funkcionira i u novom aranžmanu, a uspješne su bile i skladbe „Blame It On The Sun“, „I Believe“i „Lookin’ For Another Pure Love“ – utemeljujući novi soul-funk-pop crossover.
„Innervisions“ iz 1973. – kao dio velikog trolista esencijalnih izdanja – donio je logičan nastavak te bio jednako uvjerljiv projekt kao i prethodnik. Skladbama „Living In The City“ i „Higher Ground“ Wonder načinje teme kojima će se učestalo baviti na većini kasnijih albuma: socijalnim komentarima i duhovnim pitanjima. Primjerice u „Too High“ govori o narkotičkoj ovisnosti, „He’s Misstra Know-It-All“ o Richardu Nixonu a „Living For The City“ o američkoj rasističkoj politici. Album je naravno dao i sjajne ljubavne balade „All In Love Is Fair“ i „Golden Lady“.
„Innervision“ je naglasio Wonderovu revolucionarnu uporau T.O.N.T.O. sistema (The Original New Timbral Orchestra) koji je spojio dva Arp sintesajzera. Wonderov „sound“ je itekako utjecao na kasniju produkciju soula i funka te dodatno istaknuo njegova sviračka umijeća kao klaviriste, bubnjara, basiste… Jer Wonder se predstavio kao „one man band“ na sedam od devet skladbi albuma.
»Fulfillingness’ First Finale« snimljen je godinu kasnije i upotpunjuje popis iznimnih albuma, a dao je politiziranu anti-Nixonovsku temu „You Haven’t Done Nothin’“ i „They Won’t Go When I Go“ i „Boogie On Reggae Woman“. Dvostruki album »Songs In the Key Of Life« iz 1976. bio je najambiciozniji projekt : konceptualni album koji slavi život i rođenje Wonderove kćeri – kojoj je posvećena i nježna soul-balada „Isn’t She Lovely“. Također je dao i iznimne jazzerske teme i upečatljivi hommage Dukeu Ellingtonu u skladbi „Duke“. „The Secret Life Of Plants“ iz 1979. bio je ambiciozan, pretenciozan, no komercijalno promašen pa se Wonder vraća komercijalnijoj formi na sljedećem „Hotter Than July“ iz 1980. (snimljen koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih) koji je zapravo zaključio njegovu izvrsnu diskografsku dekadu.
