Na današnji dan 1.rujna 1977. Bondie su potpisali diskografski ugovor s Chrysalis Records.
Pjevačica Debbie Harry i gitarist Chris Stein suradnju su započeli još 1973. a kao Blondie – u kojima su bili klavijaturist Jimi Destri , basist Fred Smith te bubnjar Clem Burke – dvije godine kasnije. Kada je Smith napustio grupu i otišao u Television, Blondie se priključio Gary Valentine pa grupa započinje karijeru koja će ih razmjerno brzo dovesti do pozicija globalnih atrakcija. Put afirmacije u New Yorku tih je godina vodio kroz klub CBGB pa nakon niza nastupa i Blondie privlače pažnju producenta Richarda Gottehrera te 1976. na etketi Private Stock objavljuju izniman nastupni singl „X-Offender“ a u prosincu i nastupni album „Blondie“.
Iako je predstavio uspjelu kombinaciju power-popa, harmonija na tragu Beach Boysa i zvuka koji su proslavile ženske grupe Phila Spectora, nije dobro prošao na tržištu. Prvijenac je ipak donio pohvalne kritike pa su ga u Rolling Stoneu pohvalili zbog uspjele kombinacije popa šezdesetih i avant-popa ističući vrlo zanimljive skladbe poput singla „X Offender“, „Rip Her To Shreds“ (o tabloidnom cipelarenju) ili spectorovske „In The Flash“. Budući da su držali da je album komercijalno podbacio zbog slabog publiciteta diskografske kuće, Blondie prelaze na etiketu Chrysalis Records. Reizdanje albuma na novoj etiketi bilo je veoma uspješno te pogurano istovremenom objavom drugog albuma „Plastic Letters“.
Album „Plastic Letters“ objavljen je u veljači 1978. na etiketi Chrysalisa. Valentine odlazi (pa na albumu bas sviraju Chris Stein i Frank Infante) a album odlično prolazi na tržištu te dobiva laskave kritike.
Uspješnice „Denise“ – cover skladbe Randy & the Rainbowsa iz 1963. te („I’m Always Touched By Your) Presence, Dear“, koju je napisao odbjegli basist Valentine, dobrano su odredili i kurs sljedećeg albuma uz čvrst zvuk nadahnut power-popom i novovalnim senzibilitetom uz jednostavne melodije i slojevite višeznačne tekstove. Bez obzira na promotivne medijske manipulacije u kojima je glavnu ulogu imala seksipilna plavuša u prvome planu, Blondie su bili vrlo dobra grupa s dva vrsna instrumentalista: bubnjarom Clemom Burkeom i klavijaturistom Jimmyjem Destrijem. Kasnija je diskografija pokazala da je vrijednost grupe kao banda veća od pojedinačnih prinosa i vrijednosti njenih članova.
Dolaskom novog basista Nigela Harrisona, Infante prelazi na gitaru, a 8. rujna 1978. Blondie objavljuju svoj najbolji album „Parallel Lines“.
Album je bio još jedan zgoditak power-popa uz kombinaciju svih mogućih hit recepata – od soul-singlica do beatlesovskih utjecaja, surf-citata i diskretnog no prisutnog novovalnog melangea. Pomak prema iskričavim gitarama savršeno sparenim sa zaraznim melodijama bio je danak suradnje s hitoidnim producentom Mikeom Chapmanom odgovornim za uspješnice Sweet , Suzy Quatro, Mud… no album je u osnovi bio golem iskorak prema novovalnom „čistom popu“ s prepoznatljivim ritmom power popa.
Uspješan pop-rock album koji je Blondie gurnu ka vrhu scene i na vrh rang lista, dao je hitove „Picture This“, fantastičnu „One Way Or Another“, „Hanging On The Telephone“ (cover skladbe grupe Nerves u novoj verziji zanimljivo „otvoren“ snimkom telefonske zvonjave), globalni megahit „Heart of Glass“ sa začinom elektronike Moroderovog euro disca, „Sunday Girl“… u kojima je posebice do izražaja dolazio zavodljivi, mazan ali i „agresivan“ vokal Debbie Harry.
Blondie su hitovima otvorili prostor za još dva megauspješna albuma: „Eat To The Beat“, koji je doduše bljeđa i ne baš inspirativna inačica albuma prethodnika, i „Autoamerican“ (snimljen i objavljen 1980.), koji je dao mega hitove „Tide Is High“ te „Rapture“. Za razliku od publike, kritika je bila znatno suzdržanija. „Eat To The Beat“ – i on u Chapmanovoj produkciji – objavljen 28. rujna 1979. bio je formalno tipičan pop album a la Blondie no s elementima rocka, novog vala, punka, funka, disca, reggae… U tom „miješanom mesu“ možda su se najviše izdvojile „Atomic“ i „The Hardest Part“ kao zanimljiv spoj utjecaja disca i rocka.
Kasnija izdanja, pa ni samostalni projekti, nisu uspjeli nadmašiti ni komercijalni ni kreativni doseg „Parallel Lines“. Grupu su 1981. potresale unutarnje svađe i sukobi, Debbie Harry snimila je zlatni, no ne baš nadahnut solo album „Koo Koo“, a posilje kompilacije „The Best Of Blondie“ 1982. – kao puko odrađivanje obveza prema diskografskoj kući – izlazi album „Hunter“, nakon kojeg su se Blondie i službeno razišli. Ponovno su se znali povremeno okupljati i odrađivati turneje.
