Na današnji dan 30.kolovoza 1969. objavljen je nastupni album Santane.
Osnovani 1966. u San Francisco grupa Santana gitariste Carlosa Santane, dala je poseban pečat sceni na samom isteku šezdesetih. Kao i danas aktivan band – u kojem je doduše jedina konstanta samo Carlos – tijekom minulih dekada prošli su je kroz mnoge različite faze: od psihodeličnih eksperimenata s fuzijom latino ritmova i rocka, jazz-rocka do mekih srastanja popa i rocka – no mega uspješna grupa ipak ostaje prvenstveno zapamćena po nastupnom albumu „Santana“ iz 1969. te godinu kasnijem „Abraxasu“.
Debut album „Santana“ snimljen je u Pacific Recording Studio u kalifornijskom San Mateu a objavljen 30. kolovoza 1969. . Grupa je do povoljnog ugovora s Columbia Records došla zahvaljujući najviše Billu Grahamu svom utjecajnom menadžeru i promotoru, vlasniku dvorana Fillmore u San Franciscu i New Yorku koji je, uzgred rečeno, Santanu 1975. zajedno s Earth Wind & Fire doveo u zagrebački Dom sportova. Graham koji je – kao jedan od svojih uvjeta za pomoć pri organizaciji Woodstock festivala – postavio i uvjet da njegovi novi puleni nastupe na festivalu apsolutno je najzaslužniji za „nagli“ proboj Santane od razmjerne opskurnosti do statusa novih blistavih zvijezda.
Album prvijenac sastavljen mahom od instrumentalnih brojeva realiziranih kao raspojasani jamovi s inkorporiranim elementima sambe i salse je iznjedrio dva uspješna singla – „Jingo“ i „Evil Ways“ – dok je 45-minutni nastup na Woodstocku grupu doslovno preko noći promovirao kao prvorazrednu koncertnu atrakciju. Kritika je u vrijeme objavljivanja albuma bila mnogo suzdržanija pa je i slavni Robert Christgau album držao odveć „metamfetaminskim“ odnosno složencem nepovezanih solo dionica kojima nedostaje logično uporište u melodiji i strukturi pjesme. Godinama kasnije mišljenje kritike se promijenilo pa, primjerice, Rolling Stone u svojem serijalu albuma koji zaslužuju ulazak u „Hall Of Fame“ prvijenac Santane ocjenjuje s četiri zvjezdice posebno ističući temu „Evil Ways“. Spomenuti broj Clarencea „Sonny“ Henryja kojeg je dvije godine ranije snimio jazz perkusionist Willie Bobo – je u reprezentativnom izdanju predstavio Santaninu moćnu ritam sekciju s bubnjarom Michaelom Shrieveom, perkusionistima Mikeom Carabellom i Chepitom Areasom te basistom Daveom Brownom. Na gipkoj ritmičkoj podlozi orguljaš Gregg Rolie sa svojim Hammondom B3 i gitarist Santana su imali odriješene ruke za solo dionice. Bilo je to očito i u još jednom čistom zgoditku – koji je također bljesnuo i na Woodstocku – autorskom instrumentalu „Soul Sacrifice“. Otvorile su ga udaraljke i bubanj uz upečatljivi riff orgulja a Santanina gitara – s već tada prepoznatljivim tonom i stilom – uz naizmjenične dionice perkusija, orgulja i gitare, pretvorila u ultimativni komad psihodelijom ozračenog latino-rock fusiona.
