Na današnji dan 29.lipnja 1975. od posljedica predoziranja heroinom i morfijem preminuo je veliki kantautor Tim Buckley. Izniman pjevač, Buckley je prošao zanimljiv put od folka, rocka, psihodelije do progresivnog jazza, avangarde i funka a za svog kratkog života snimio je nekoliko nezaobilaznih albuma. Prvi od njih, nastupni folk-rock album „Tim Buckley“ iz 1966., doduše još nije dao naslutiti opravdanost opaske koju su na isteku dekade spominjali mnogi kritičari: „njegov je vokal instrument“. Jer tih je godina Buckley bio baš ono što je tvrdio Robert Shelton u New York Timesu: čudesan tenor koji je na prvijencu briljirao melodioznim folk-rock brojevima ozračenim i baroknom psihodeličnom produkcijom (gudačima s potpisom Jacka Nitzschea) tipičnom za mnoga tadašnja izdanja s etikete Elektra records a posebice grupe Love. Prvijenac koji je snimljen u svega tri dana u Los Angelesu nije bio posve po Buckleyevom guštu iako su već na njemu zamjetna srastanja natruha jazza i countryja te folk-rock iskaza u gitarskim dionicama njegovog Telecastera.
Bolji je bio „Godbye & Hello“ (objavljen u kolovozu 1967.). Bio je slojevitiji i ambiciozniji od prvijenca s temama koje su govorile o vijetnamskom ratu („No Man Can Find The War“) te bile mnogo mračnije ali i osobnije od brojeva s prethodnika. U skladbi „Pleasant Street“ Buckley ponire u „srce tame“ i duboko u mračnu stranu dok je u „I Never Asked To Be Your Mountain“ (kojom se obraća sinu i supruzi od kojih se udaljio) bolno osoban. Kao i u introspektivnim i političkim brojevima poput „Carnival Songs“ s natruhama vodvilja, rasnoj psihodeliji „Hallucinations“, veličanstvenoj antiratnoj „Once I Was“, „Morning Glory“…
Nakon regrutiranja i odlaska u vojsku stalnog suradnika tekstopisca Larryja Becketta, stvara novi osebujan iskaz temeljen na fuziji folka te jazzy-blues rocka sve više nadahnut opusom Theoloniousa Monka i Charlesa Mingusa. Rezultat je još jedan zgoditak: album „Happy Sad“ iz 1969. koji postaje i njegov komercijalno najuspješniji album. Buckley sam piše tekstove a svoj glas sve više koristi kao instrument odustajući od zvonkog tenora koji je obilježio prethodne albume dok korištenje vibrafona Davida Friedmana albumu daje poseban jazzy pečat. Možda najviše u neuobičajeno dugačkoj „Love From Room 109“ sastavljenoj od više stavaka. Bio je to prvi album takozvane eksperimentalne jazzy-folk faze koja se nastavila u sedamdesetima albumima „Lorca“ i „Blue Afternoon“ ali, čini se, i još uvijek nedovoljno vrjednovano Buckleyevo remek djelo. „Dream Letter“ – kao isprika supruzi i sinu Jeffu Buckleyu (talentiranom singer-songwriteru koji je bljesnuo 1994. albumom „Grace“ te nažalost koju godinu kasnije tragično završio u bizarnoj nesreći), podugačka „Gypsy Woman“. Skladba je to s vokalnim akrobacijama i udaraljkama koje je na sličan način kasnije koristio Tom Waits. Kao i zaključna kratka „Sing A Song To You“, zaslužuje upis na svaki greatest hits ne samo Tima Buckleya već i diskografije poznih šezdesetih.
Album „Lorca“ iz lipnja 1970. bio je smjeli miks jazza, folka i avangarde u kojima je glavni instrument bio Buckleyev vokal. Ovog puta bez zavodljive melodije ranih albuma te uz apstraktne tekstove. Uvodni, ujedno i naslovni, broj albuma koji je nadahnut Lorcinom poezijom imao je daleko manju ulogu gitare nego li ikad ranije kao simboličan iskorak Buckleya prema avangardi. Album „Starsailor“ iz studenog 1970. bio je još „radikalniji“ uz potpuno opredjeljenje prema avangardi i jazzu no mada je još više razočarao stare fanove dao je sjajnu i hvaljenu (te kasnije snimljenu u brojnim cover izvedbama) „Song To The Siren“.
Iste godine slijedi još jedan zaokret jer raspustivši družinu koja je snimila „Starsailor“ Buckley okuplja novi funkom okađen band te snima „Greetings From L.A.“, „Sefroniu“ i „Look At The Fool“. Ova dva potonja slabija od remek djela iz šezdesetih ili „Starsailora“ ali i zavodljivog „Greetings From L.A.“.
